ŽESTOKI MOMAK YU FUDBALA

Nadimak "PEJA" je dobio po italijanskojTV emisiji, i malo ga ko zna pod pravim imenom. ŽELJKO KALUĐEROVIĆ, momak iz fudbalske familije, kao golman "Crvene Zvezde" osvojio je dvije titule prvaka i jedan kup SFRJ. I titulu šampiona Evrope. Bio je i ostao poznat po odličnim odbranama, ali i prgavosti i hrabrosti. Niko na Marakani na njegovom mjestu za parking nije smio da parkira automobil. Još se pamti pucnjava u kojoj je saigrača Gorana Jurića spasio od "ekipe iz Sarajeva".

- Stariji Barani kažu da je tvoj otac jedan od najboljih golmana koje je grad imao. Predratni čuvar mreže "Crnojevića" je prenio gen koji si na pravi način iskoristio. Da li je otac imao presudan uticaj na tvoj odabir golmanske karijere?
- Na žalost, kada sam ja počeo da se bavim fudbalom, ostao sam bez oca. O njegovim partijama slušao sam od drugih. Pamtim priče njegovih saigrača Dana Delibašića i Anta Radovića, koji su tvrdili da se takav golman samo jednom rađa. Golmanski posao je težak, i otac je to najbolje znao - zato me nikad nije forsirao kao što to mnogi očevi rade, odluku je prepustio meni. Interesantno je, međutim, istaći da sam fudbalsku karijeru započeo kao igrač, a tek nešto kasnije postao golman.

- Debi u dresu "Mornara" nikada nećeš zaboraviti. Meč protiv "Rudara" u Pljevljima, prepune tribine i ti nenadano među stativama?
- Buila je sezona 81/82. Krenuli smo autobusom iz Bara, uz nadu da izvučemo što bolji rezultat protiv favorizovanih domaćina. Ja sam tada bio član omladinske selekcije. Nisam siguran da li se prvi ili drugi golman tima povrijedio, tako da sam pozvan da popunim upražnjeno mjesto. Neposredno pred početak meča pozvao me tadašnji šef struke Dano Delibašić, i rekao: "Dođi, imam nešto za tebe". Iznenađeno sam prišao, a on mi je u ruke stavio nove golmanske rukavice. I dok sam naglas razmišljao kako je dobro biti pri prvom timu upravo zbog ovakvih stvari, vratio me u realnost rečenicom: "Obuci ih, danas počinješ meč". Nisam mogao da vjerujem da ću debitovati, i to u kakvom meču. Iako su mnogi očekivali ubjedljiv poraz, bilo je 0:0, a ja sam proglašen za najboljeg igrača.

- U FK "Mornar" si proveo još četiri godine, zapao za oko mnogim menadžerima. Bio si blizu izuzetno jake "Sutjeske", međutim, obreo si se, ni manje ni više, nego u "Crvenoj Zvezdi".
- Dolazili su mnogi, ali sam čekao pravi tim. Bio sam spreman da karijeru provedem u Baru, ukoliko taj pravi poziv ne stigne. Sve sam stavio na kocku. Zahvaljujući mom sadašnjem kumu, tadašnjem menadžeru sa puno poznanstava, Peru Bakiću, i mom prijatelju Ivici Kaleziću, koji je bio u upravi "Mornara", otišao sam na probu u "Zvezdu". Tadašnji trener golmana bio je Ratomir Dujković, i poslije prvog treninga otišao je kod predsjednika Džajića, i rekao mu da želi da ostanem u klubu.

- Prvi profesionalni ugovor sa "Crvenom Zvezdom" potpisao si 1987. godine.
- Potpisao jesam, ali mjestu prvog golmana se mogao nadati nisam. Prvi golman je bio Stevan Dika Stojanović, najškolovaniji koji je ikada branio u "Zvezdi". Beogradsko dijete iz njihovog omladinskog pogona, majstor među stativama.

- Sigurno ti je smetalo što nisi bio u prvom planu, i mogao da iskažeš kvalitete?
- Da budem jasan, imam preko 150 - što zvaničnih, što prijateljskih mečeva u crveno-bijelom dresu. I dok sam bio rezerva, tražili su me i "Čelik" iz Zenice, i "Vardar", i mnogi drugi. Teško je bilo otići iz Beograda i jednog takvog kluba, mada...

- Da nije to "mada" ipak mali žal što nisi uradio tako?
- Kad bolje razmislim, ne. Jedino što bih u drugom klubu sigurno bio prvi golman. A da li bih ikada branio u Kupu šampiona, i bio prvak Evrope? Ne, naravno.

- "Vatreno krštenje", ni manje ni više nego "Ajbroks Park" u Glazgovu, protiv sjajnih "policajaca", koji su te godine jurišali na sam vrh fudbalske Evrope.
- "Rendžers", tada najskuplja ekipa Evrope. Možda ne najbolja, ali na papiru najvrijednija. Kompletan tim sastavljen od engleskih i škotskih reprezentativaca: Sunes, Hetli, Vuds, Bučer, Džonson, tada procijenjen na oko 65 miliona funti. Dika je počeo meč, a zna se kakav fudbal Ostrvljani igraju, duge lopte u srce šesnaesterca, gdje su neprevaziđeni u skok igri. Mnogo je bilo vazdušnih duela. U jednom od njih naš golman je dobio izuzetno jak udarac, od kojeg se nije mogao oporaviti. Neću da griješim dušu, ali mi se učinilo da su upravo to Škoti htjeli, uzdajući se u činjenicu da sam neiskusan, i da ću se izgubiti od atmosfere stadiona. Na poluvremenu, na klupi do mene su sjedili Jurić i  Savićević, kad prilazi meni Ljupko Petrović i kaže ovim riječima: "Ajde da braniš". A ja, sav u čudu, odgovaram: "Ma, ajde, đe sad da branim". "Moraš, Dika je povrijeđen". Navlačim one rukavice i krećem prema golu. Kada su me domaći navijači ugledali, krenula je salva zvižduka. Pomislio sam u sebi: "Što je ovim ljudima, što su navalili ovako". Primio sam gol od MekKoja, ali sam sjajno branio i dobio osmicu od izvještača.

- Ustao si upamćen u "Zvezdi", i po anegdoti vezanoj za golgetera Darka Pančeva?
- Let avionom iz Beograda u Glazgov, pred meč u kome sam debitovao. Jedan do drugog sjedimo Darko Pančev i ja. Ispred nas tadašnji glavni sponzor "Zvezde", srpski biznismen Milija Babović. Negdje iznad Beograda Babović se okreće, i govori Pančevu: "Dare, ako daš gol, imaš 10.000 funti", tadašnjih 30.000 maraka. Ja kažem Darku kroz šalu: "Koliko je moje", a on šmekerski odgovara: "10%". A Makedonac je bio poznat kao čovjek tvrd na paru. 

I bi što bi. Pančev je postigao pogodak. Prođe petnaestak dana od tog meča, ali mojih 10% ne stižu. Saigrači su me svakog dana pitali ima li kakvih novina. I kada sam se lagano oprostio od tih para, stiže Dare i pita me: "Zenga (taj mi je nadimak Piksi dao po italijanskom golmanu), možeš li da primiš franke, marke nemam?". Iznenadio me. Nisam htio da uzmem pare, ali poslije njegovog navaljivanja, ipak sam popustio, i ostao upamćen kao jedan od rijetkih koji je tvrdici Pančevu izvukao pare.

- Po završetku te sezone, otisao si u švedski "JFK", današnji "Đurgarden", i tamo proveo osam mjeseci.
- Bila je to pozajmica od strane "Zvezde", u godinama kada je krenula ekspanzija skandinavskog fudbala. Po završetku sezone vratio sam se u Beograd, ali je počeo rat. Nisam mogao da gledam sve te strahote, a da nisam kod kuće. Nakon pola godine provedene u Baru, vratio sam se da, bez bilo kakve naknade i ugovora, branim za "Mornar", klub koji mi je sve u životu podario.

vrh strane