MORA SE OSTAVITI NEŠTO DIVLJE

Za umjetnike kažu da su svojeglavi, zatvoreni, Robinzoni, ljudi s ciljem, ljudi koji znaju tajnovitu matematiku malo kome dostupnu, ljudi koji žive dva života - onaj koji moraju i onaj koji stvaraju. Za umjetnike kažu da su egoisti, samoljubivi, katkad sitničavi i mušičavi, teški i neshvaćeni. MUHAREM MURATOVIĆ je upravo to. Slikar je. Od kad zna za sebe. Od primalnog krika naovamo. Živi u Mrko(je)vićima. Tamo je direktor škole, a bio je nastavnik. Slikanja, naravno. Radi u više nego trošnoj baraci koja bi se svaki čas mogla oburdati. Mogao bih u uvodu da pišem "sindromom odraslih ljudi" o kome govori Mali Princ - o tome koliko mu koštaju slike, gdje je izlagao, koliko je nagrada dobio i koje su, šta o njemu kažu stručnjaci... ali, čemu? Vodili smo sasvim običan razgovor o sasvim običnim stvarima. U "Andrijani", pred zalazak sunca, naravno.

- Negdje sam pronašao podatak da je Vaša prva urađena slika bila neka ptica nacrtana ugljenom. Je li to tačno?

- To je dobra stara priča koja kruži - kod nas u Mrkovićima ima dosta tih kamenih ploča, pa sam jednog popodneva mog usamljenog djetinjstva htio nešto da radim; zimi, kad se čuvaju ovce ostane dosta ugljena poslije vatre, pa sam tako uzeo onaj ugljen i počeo nešto da crtam. Bio sam u osnovnoj školi. Sama ploča me je nekako zvala da nešto nacrtam, i ja onda uzmem pa uradim veliku crnu pticu - odmaknem se pedeset metara, ona se vidi, odmaknem se sto metara, ona se opet vidi... Sjutri dan sam zvao dječurliju da vide pticu, kad ono, ja zaboravio da je padala kiša - dođemo tamo, a ono ništa, ništa osim malo ugljena pored kamena i velike sprdnje mojih drugova... Govorili su mi da sam lagao, a vidiš, možda je to bila neka prva opomena, prva varka u borbi da se dokažem, da ostavim trag, da prevarim smrt... Smrt nije kolektivna pojava, to se dešava pojedincima. Smrt je obična stvar, ali se nama čini da je to smrt kosmosa, a ne nekog od nas. I uvijek se to dešava drugom, nikad nama, naravno. Mislim da je mudrost upravo prevariti tu smrt, naučiti umrijeti.

Vratio sam ja svojim drugovima, drugi put sam ih lijepo iznenadio - s proljeća poslije kiše stvorila se jako lijepa glina - ona gnjila, kako mi kažemo, dobra gnjila, da nije nje svijet bi bio mnogo siromašniji, ne bi mogao čovjek da izbaci to iz sebe, da sam meči i miješa - napravio sam od gline u šumi jedan akt, jednu golu ženu i uvio je u paprat, da ne ispuca. Bila je to baš lijepa žena, naslonjena - zovem ja opet drugare i imaju oni što da vide - naga žena, prava predstava, pravo čudo... Poslije me prijavili majci, napravili džumbus zbog nemoralnosti...

- Dobro, majka je znala i za Vaše "rane radove" - islikali ste joj temperama šporet...

- Uh, dobio sam poštene batine štapinom od metle. Kupili smo novi, najljepši šporet u selu, a ja dobio grip, sam kući bio, ona bijela podloga šporeta mamila i mamila da slikam po njemu... Bijelo, presijava se, a ja kupio aero-tempere sa onim divnim mirisom. Nikad takav miris boje neću zaboraviti. Majka dovela komšinice da vide novi šporet i imali su što da vide - onda je uslijedilo to što je uslijedilo. Sad kažem, majku mu, to mora da je bio neki sudbinski uvod. Čini mi se da za svaki uspjeh čovjek mora i batine da dobije na neki način. To mora da je zakon. To me stalno u životu pratilo.

- Kad ste otkrili da je to "to"? Kad ste otkrili umjetnost u sebi?

- Znaš šta, ja sam Vermera otkrio dok još nijesam znao ni da slikam, ni da pišem, a tek sam sad shvatio da sam ga još onda otkrio. Imali smo tavan, potkrovlje od drveta, pa sam se peo uz uske stepenice, a gore je bio razboj za tkanje. Između onih cigala na krovu postavljali su se mali komadići stakla, kroz njih je sunce ulazilo u snopovima, pa smo mi djeca ulazili da se "kupamo" pod svjetlošću, čisto fizički osjećaš težinu svjetlosti. Na ruci, ramenu, glavi... Miris murvinog lista i milion svilenih buba koje prave svilu. Šum tišine koju remeti samo blago šuškanje svilenih buba. To je bio ritual sa svim svojim čarima, dušom... Prve boje sam vidio na ćilimima koji su se tkali na onom razboju... Spoznavanje boja, uključivanje čula, to je bilo to. Gledajući Vermera, shvatio sam - evo ga moj tavan i moj razboj i moja svjetlost.

- Mrkovići su stoljećima poseban entitet. Osjećate li vibracije tla, mikromagiju svojstvenu tom prostoru...

- Ja osjećam da sam dio tog prostora, zemlje, kamena, bez tog mirisa zemlje s proljeća ne bih bio što sam. Čovjek najbolje osjeća svoje bitisanje kad bos na uzoranoj zemlji osjeti dodir zemlje. Od praiskona je to. Prva najbolja linija koju sam primijetio je linija rala koje je paralo zelenu zemlju. To je životni crtež. Ja sam onima iz američkog land-art pokreta govorio da smo mi tu vrstu umjetnosti imali još trista godina unazad. Kad krenu volovi, lijevo, desno, kad seljak pokuša da ih ustavi - to je najljepši crtež. Kod svakog čovjeka ima nagon za lijepo, neko ga više, neko manje iskaže, no, kad vidite seljaka koji je klesao među skoro kilometar, pa stane da se odmori i zapali duvan, on je napravio umjetničko djelo, on je ostavio trag, on se preselio u to. Možda je nama besmisleno, ali njemu nije - u tome je tajna pojedinca.

- Govorimo cijelo vrijeme o prirodi i ljudima. Koliko ste toga naučili u školi?

- Ja sam učio u školi do trenutka dok nije postalo opasno za mene kao slikara. Ja sam veliki pobornik nauke, na bavim se molitvom, ja sam vjernik razuma, jer mislim da je to najbliži način do Boga. Ništa se nije promijenilo od postanka čovječanstva do danas. Braća su se poubijala na početku radi pohlepe. I danas je tako. Treba učiti dok ne izgubiš sebe. U slikarstvu je to opasno naročito. Mora slikaru ostati nešto dovoljno nejasno i divlje da bi kopao po sebi, da bi imao magiju. Treba samo da otkači paravan razuma. Crtež postoji u svakom čovjeku, ali nešto ga sputava da crta. Prvo što ga spriječava je stid - mala djeca bez stida crtaju do mile volje, jer je to crtež iz duše, no prava je umjetnost zadržati tu spontanost. Ima tu nešto erotično, to kad se ljudi sakrivaju kad crtaju, kad prođeš a oni sakriju da niko ne vidi... Tajna je ostaviti nešto nejasno u sebi. U suštini, početak i poriv je isti u svima nama. U početku bi tišina. I nastade crtež. Taj prvi čovjek - to je crtež.

- Ja sad moram da se vratim u 1995. godinu, kad sam s mojom tadašnjom djevojkom gledao Vašu izložbu u Beogradu. Ona je rekla, gledajući slike žena koje kao da su skinute sa prastarih zidova, da ima osjećaj da je u crkvi. Mislim da se malo plašila tih slika.

- To je kompliment, ako je mislila na onaj sloj mistike, koju mi povezujemo sa Bogom i bogomoljama. Možda neka tišina, neka mističnost, univerzalnost - to je to što izbija iz njih. Želio sam da na slikama granicu vremena izbrišem - pomjerim i unazad, i unaprijed, i u trenutku. Da se u tom trenutku rađa sve, da izgleda kao da su davno negdje te slike iskopane, da pokaže univerzalnu ljepotu... Te su slike potpuni antipod degenerativnosti koja je prisutna kod umjetnika moderne generacije. Možda je to psihologija. U slikarstvu niko ništa nije novo izmislio, samo se dograđuje. Svi smo neimiri istog puta. Neko kaže - Džon Polok je nov, a ja znam čovjeka koji je na garažu nanosio nekoliko slojeva boje, pa to izgleda sjajno - toliko da ga niko ne bi razlikovao od Poloka. Naravno da se on nije povodio Polokovom idejom, ali je dobio skoro isti proizvod, pun spontanosti i životne energije. To je ta univerzalonst čovjekove duše. Ja koristim klasičnu renesansnu tehniku, koristim uljane boje, stare preparature... To je ritual starovremešnog. Čini mi se da ne bih mogao napraviti sliku, ako mi ram ne zamiriše na smolu, a platno na lan. Ja kad udahnem taj miris, osjetim djetinjstvo, imam film u glavi, njivice sa procvjetalim lanom, potapanje lana, pravljenje platna... Mogu da među hiljadu platna otkrijem ono koje nijesam ja napravio - po mirisu. Onda Vas slikanje odvede... Ja se predajem slici, a ona ne zna ni za vrijeme, ni da Vam je potreban novac, mene slika vodi. Nemam kontrolu vremena.

- Je li istinita ona priča da ste predložili da se potapaju slike u bazen?

- To je bilo za vrijeme jedne slikarske kolonije. Došli su neki sa novim, modernim, izdržljivim metodama za pravljenje "postojanih boja", a ja, da bih prekinuo to glupiranje, predložim da sve naše slike stavimo s kamenom duboko u bazen sa vodom, da dođemo poslije 10, 15 dana, pa da vidimo kome je što ostalo. Malo ih je pristalo na to.

- Vašim bi slikama opstala boja?

- Naravno. Ja sliku ne pravim kao relikviju, da se ne može dodirnuti - ima slikara koji preporučuju finom četkicom čisćenje slike, a ja je prvo šutnem, slika padne, pa ako se slomi, onda nije slika. Slika mora da ima čvrstinu, trajanje.

- Što mislite - zašto veliki broj ljudi voli da pipne sliku?

- To je nagonski. Taktilno je jače od vizuelnog. To je pomalo taj erotični momenat. Dodir. Osjet je mnogo jači i ubjedljiviji. Vizuelno je zamka da krenemo prema nečemu, a onda čovjek vazda želi da ščepa. To mu je unutra.

- Vi ste prva osoba koja je uvela akt u školsku ustanovu?

- I pored mnogo izložbi u stranim zemljama i nagrada, ja kažem da mi je to najveći uspjeh. Što je uspjeh, u stvari? Čovjeku se godinama talože neuspjesi, a on poslije zbog jedne stvari misli da je uspio. Moja ženska sa nagim grudima ne izaziva uzbuđenje, ona je produhovljeno erotska i ide u prilog oslobađanju žene, ne kao objekta, već kao duhovnog interesovanja muškarca. Moju sliku još niko nije ogrebao. S obzirom na našu kolektivnu psihologiju, to je čudo. Nigdje se ne zagine zbog ljepote kao kod nas, ali se zato ustručavamo da pokažemo gole grudi u holu škole, recimo. Bilo je otpora, ali tamo gdje nema otpora, nema ni napretka. Otpor je taj zamajac koji tjera naprijed, u borbu. Ja u borbama ostajem individualac, ne želim da mi iko pomaže, jer taj draž pobjede i uspjeha ne želim ni sa kim da dijelim.

- S obzirom da ste nastavnik slikanja, što je to posebno što ste učili đake, jer su podobijali silne nagrade, među kojima je najvažnija ona na Svjetskoj izložbi u Delhiju?

- Ništa ih ja nijesam učio što nijesu drugi, možda samo ideju, metod i pristup oslobađanja, slobodnog rada. Moramo inspirisati djecu, osloboditi ih... Škola je osvojila i zlatnu i srebrnu medalju u Delhiju, jedan učenica je kasnije dobila prvu nagradu u Ženevi na konkursu UNICEF-a... Može se...    

- Crnogorska kolonija po prvi put skupno izlaže u Parizu. Ja sam mišljenja da Crna Gora nema svoje prepoznatljive slike, nema Crne Gore na njima...

- Ja se nikako ne bih složio s tobom. Naprotiv. Crna Gora je sjajna, Lubarda recimo. On je uvijek bio avangradni slikar i nije pao na stepenici socrealizma, na stepenici naručenih slika, kao mnogi naši slikari. Pa, Dado Đurić, na njegovim slikama se vidi prava Crna Gora, ta tragedija naša. Ta nit tragičnosti njega stalno prati i neće je se nikada osloboditi.

- Ja ne znam ni za jednu sliku "srećne Crne Gore". Nema slike kao što su Predićeve, kod nas je ratnički Čermak prvo čega se u školi dohvatimo... 

- Moramo tu uzeti splet okolnosti, vremenskih, političkih, uslove pod kojima su radili naši slikari. Opšte gledano, Crna Gora je bila izvor velikih talenata i slikara. Ona je izvor jake individualnosti.

- Cijelo vrijeme pričamo o primalnom grču crteža. Od Altamire i pećinskih slika do danas ništa se nije promijenilo?

- Ne da se nije promijenilo, već je taj crtež neprevaziđen. to je onaj splet okolnosti crteža koji je nastao prije pojma Boga, prije bola i pjesme. Taj crtež je bio magija, on je značio više od života. Da bi opstao, čovjek je morao prvo da nacrta bizona da bi ga ulovio. To je bila prva molitva, prva magija iznad svega. To je ta vizija koja se pretvara u stvarnost. Ako ga je nacrtao kako ga ubija, onda ga je, sigurni budite, i ubio. Sve pomalo, a slikanje posebno, ima te odlike lova, vječite strijepnje da se nešto ulovi. Svi pravi slikari imaju strast lovca.

- I usput zadržavaju magijsko-ritualni karakter?

- Apsolutno.    

Željko Milović, 2002. god.

vrh strane