NE RAZUMIJEM LJUDE KOJI NE RADE

JUSUF KALAMPEROVIĆ, ministar unutrašnjih poslova i javne uprave, rođen je 1945. godine u Baru. Završio Pravni fakultet. Trideset godina u politici, polagao zakletvu za člana Vlade ravno sedam puta. Bio ministar, republički i savezni poslanik. Šahista. Oženjen, ima četvoro djece i pet unučića. Najrađe boravi u kući i na imanju u Dobroj Vodi.

- Da li je istina da Vaš otac dosta dugo nije znao da ste se rodili?

- Istina je. Otac je otišao 29. novembra 1944. u partizane, i kad se vratio sa borbenog puta koji ga je vodio do Slovenije, jedan Starobaranin mu je na ulasku u Bar čestitao sina. Bilo je to zaista negdje pred ljeto, kad sam napunio šest mjeseci.

- Od malih nogu ste počeli da radite na velikom imanju, rasli ste u kući poljoprivrednika?

- Tako je bilo, tako je i danas u našoj kući. Imali smo veliko imanje, njive, stoku, katun na padinama Lisinja... Ustajali bi jako rano, pa čuvali krave do deset i po, onda po najvećoj vrućini išli na more, pa od četiri - pješke sat hoda da bi opet čuvali krave.

- Sa 12 godina upisali su vas u sarajevsku medresu, muhamedansku vjersku školu. To je morao biti civilizacijski šok?

- I to kakav. Prvi šok je bio kad sam vidio sarajevsku željezničku stanicu, osvjetljenje, vodoskoke, to je za mene bio pojam raja. U Sarajevu sam svih šest godina živio u internatu. Učilo se strahovito mnogo, a izlaz je bio samo srijedom popodne i nedjeljom od deset do pet. Igrao sam i fudbal, bio golman, ali sam se ubrzo "zarazio" šahom. Na jednom brzopoteznom turniru pobijedio sam Kozomoru, višestrukog prvaka BiH, internacionalnog majstora, i ta mi je pobjeda, uz natpis u novinama, pomogla da počnu drugačije da me gledaju u medresi, koja je sa mnom, kao omladinskim prvakom, postala šahovski prvak srednjih škola Sarajeva. Nakon škole dobio sam zvanje vjersko-prosvjetnog referenta. Onda su se oni, koji su stekli čvrsta vjerska uvjerenja, odlučili za Teološki fakultet, a oni drugi za neka druga zanimanja. Ja sam bio u ovoj drugoj, labavijoj, grupi. Upisao sam Pravni fakultet u Ljubljani, pa sam se nakon dva mjeseca preselio u Beograd. Bio sam predsjednik sportskog društva na fakultetu, igrao šah za "Crvenu zvezdu".

- Nikada nijeste radili u svojojoj struci, kao hodža?

- Nikad profesionalno nijesam radio, ali sam znao kako se obavlja vjerska služba, i - što je kuriozitet - obavljao taj posao puna dva mjeseca. Došao sam na odmor, u ljeto 1964, i u Dobroj vodi sreo starijeg čovjeka koji mi je rekao da iz Koštanjice, kraj Ostrosa, svakog petka ide pješke šest sati preko Rumije, da vrši polusatnu službu u Dobroj vodi jer je naš hodža otišao. Ja mu kažem da ću raditi umjesto njega dok sam na odmoru, i da mi ne treba njegova plata. Tako sam vršio vjersku službu u rodnom selu dva mjeseca, a mnogo kasnije se ispostavilo da je to bio otac Mehmeda Bardhija.

- Zašto ste prestali sa aktivnim igranjem šaha?

U Havani se igrao veliki šahovski turnir na kome su učestvovali, pored ostalih, Petrosjan, Bobi Fišer i naš Bora Ivkov. U posljednjem kolu igrao je Ivkov protiv kubanca Garsije. U toj je partiji bio u totalno dobijenoj poziciji, ali je odigrao apsolutno jedini potez koji nije smio - gurnuo je pješaka naprijed i izgubio titulu. Kad je Bora došao u Beograd, ja sam vidio takav bol na njegovom licu, takvu nesreću, da sam zaključio da je šah mnogo ozbiljna stvar, i da samo mali broj ljudi može dostići te vrhove i živjeti od toga.

- Neobičan sklop događaja učinio je da upoznate Vašu ženu?

- Neka francuska organizacija je u Starom Baru pravila dječiju koloniju. Svake godine su slali djecu, i sa njima zdravstvene radnike - studentkinje medicine - koji bi pratili njihovo zdravlje. Tog ljeta su bile tri djevojke, dvije iz Zagreba, jedna iz Rijeke - Ana Vagner. Odluče tri dana pred polazak da zakolju jagnje i ispeku na ražnju. Sticajem okolnosti, kupili su jagnje od Dobrovođana, koji su ih pozvali da vide kako izgleda mrkovska svadba i običaji. E, na toj svadbi, Ana je za večerom sjedjela između mene i Beća Đurovića. Dvije godine kasnije, ja sam bio njen muž, a Bećo kum.

- Kuća u kojoj pričamo ima jedan od najljepših pogleda u barskoj opštini. Okolo je makija, opšta tišina...

- Ovo je bila prava prašuma, samo sam je iskrčio. Još pedesetih imao sam viziju da baš tu sagradim kuću, jer sam se zaljubio u pogled, i u pitominu pored potoka koji, što bi rekao moj đed, "nikada nije vidio led". Oko kuće sada ima oko kilometar i po međa koje sam zidao, i to više puta. Oborio mi ih je zemljotres, pa sam ih iznova dizao, a onda odlučio da ih stavim u beton. Imam veliki maslinjak na koga sam ponosan, "terase" sa povrćem, preko 300 stabala agruma.

- U pripremi za ovaj razgovor, svi sa kojima sam pričao su imali istu rečenicu: "Teško ćeš ga naći, po cio dan je 'u imanje'. Ko mu uzme neđelju...". Stvarno toliko volite da obrađujete zemlju?

- Svako je lud na svoj način, mene taj rad odmara. Mogu da kažem da mi mnogi zvaničnici, domaći i strani, zavide na imanju. Niko me ne gleda negativno što dolazim grubih i ispucalih ruku od kopanja na sjednice i sastanke Vlade. Naprotiv. Dao bih sebi slobodu i savjetovao mladim roditeljima dvije stvari, kad je porodica u pitanju. Prvo, djeci treba pružiti obrazovanje, i drugo - naučiti ih da rade, jer će cijeniti sebe i drugi će ih cijeniti. Sve moje kćeri su završile muzičku školu, sve znaju jezike, imali smo uslova, išle su u druge zemlje, ali evo - najstarija Sabina zna da pomuze kravu i da zasadi luk. Kad je išao feribot, prodavale su grožđe turistima. Išle su na plažu, ali se znalo - Jasmina i Sabrina svaka po "terasu" da oplijevi, pa onda na more. Ja mislim da je glavni problem Crne Gore nerad. Ko je naučio da ima, taj želi da ima, a ako hoće da ima, mora da radi.

- Vidim, slabost su Vam unuci. Mogu da "kupe" đeda kad hoće?

- Kao i svim đedovima. Imam pet unuka, i sretan sam dvaput - kad dođu kod mene i kad pođu - jer su jako nemirni. Sa unucima igram šah, zato garnitura i stoji ovdje na stolu. Svi su đedovi potkupljivi, pa i ja.

- Volite da ribate sa društvom?

- Volim posebno da idem na ukljate, ćef mi ih je na prst loviti, uživati, nadmudrivati se s ribom. Moj najveći ulov se zbio prije tridesetak godina. Bio sam u Njemačkoj, i sačeka me vozač u Dubrovniku i kaže: "Čedo Ratković i Jan Goda ulovili 46 pagrova". Ja ostao ukočen, došao kući, zovem ih, oni vele - nije no 14. "Podijelio sam to", veli Čedo, "ali idemo nas trojica na parangal". Ujutro magla bila neka, na parangale ništa, tek na zadnji teško nešto. Ja vuci, vuci, i vidim - crno se približava. Kad sam dovukao to čudo do kraja, ogroman mulj se razmiče i vidjesmo sabljarku, zamotala se bila u dvadesetak udica. Veli Čedo - ima 15 kila, a ja odgovaram - može da ima 15 kila, ali za Bar nema ispod 25. Izmjerismo je u samoposluzi kod Boža Stanišića, imala je stvarno 15 kila.

- Kakvu muziku sluša ministar policije?

- Evergreen - Sinatru, Prislija, Hulija Iglesijasa, od domaćih mog prijatelja iz "Zvezde" Mikija Jevremovića, Đorđa Marjanovića, Iva Robića, Miša Kovača, Radojku Šverko...

- Bili ste u nekoliko Vlada, različitih provenijencija, uspješno obavljali zaista veliki niz poslova. To, valjda, znači da umijete sa ljudima?

- Politika je zanat kao i svaki drugi. Vjerovatno umijem sa ljudima, a vjerovatno nešto i znam da radim. Trudio sam se da politiku maksimalno odvojim od privatnog života, i da ne kažem zadnju riječ kao prvu, nešto čega bih se poslije kajao, shvatam da danas jesi, sjutra nijesi. Trudim se da me vlast ne ponese, da pomognem svoje mjesto, svoj grad, svoju zemlju.

vrh strane