OPSTAJE SAMO UMJETNIK SA MUDIMA

ILIJA ŠOŠKIĆ, rimljanski Baranin, u svjetskoj likovnoj avangardi slovi za čuvenu ličnost. Konceptualistički umjetnik, skulptor, tvorac instalacija, performans-alhemičar, preselio se iz SFRJ u glavni grad Italije 1968. godine, nakon studentskih nemira. Ideje ga dovode do organizacije “Brigade Rosse”, sa kojima se intenzivno druži u njihovoj “pacifističkijoj” fazi. Akademiju je završio u Bologni, ITA, a ugledni specijalizovani njemački art časopis “Lettre International” ga je, sredinom ove godine, svrstao u 22 najznačajnija umjetnika XX vijeka. Iz njegove mladosti, provedene u Baru, ostaje još uvijek važeći crnogorski rekord u bacanju kladiva, kojeg je postavio prije 35 godina. Ženio se triput. I imao “bezbroj”, naročito “umjetničkih” veza – kaže. I dalje živi u Rimu, via Pompeo Magno 6. I ponekad navrati u zavičaj.

- Mickelangelo je rekao da je najveća umjetnost na svijetu žensko tijelo. Slažete li se?

- Apsolutno. To je savršen pojam ljepote. To stoji i to se ne diskutuje. U tu umjetnost spadaju i anatomske tj. fizičke proporcije i sva ta zračenja koje žensko tijelo proizvodi, erotizam, dakle – i sve je to, kao prava umjetnost, jedna potpuna misterija. Ja nikad nijesam shvatio što je to žena. I poslije tri braka i poslije ko zna koliko veza, meni je to ostalo otvoreno pitanje. Naravno, tijelo i ulazi u tu misteriju i izlazi iz nje - prema tome, za jednog umjetnika, nema veće umjetnosti od ženskog tijela. Nije to Mickelangelo pogrešno rekao.

- Rekoste da ne razumijete žene. Postoji li iko ko ih je razumio od postanka čovječanstva?

- Ja mislim da ne. Ostaje to tajna vječna – to je drugi pol s kojim se stalno boriš. Zaljubi se čovjek. Zašto se zaljubi? To isto nije jasno. To nije racionalna stvar. Ja sam se zaljubljivao u žene koje mi se nijesu ni sviđale. Tek kasnije sam se pitao šta sam vidio u njima.

- Najvažnija umjetnička djela su i nastala da bi se muškarci dodvorili ženama.

- I to je tačno. To isto dolazi iz unutrašnjosti, iz psihološke pozadine. To su misteriozne, neistražene, neracionalne, nekontrolisane energije. Ja mislim da su to kosmičke stvari, da ulaze u kosmičke dimenzije čiji smo mi dio, ali nijesmo u apsolutnom spokojstvu sa njima.

- Emil Durkhaim, flamanski filosof je rekao da su žene prirodnija, a muškarci intelektualnija bića, te da one kao takve vladaju svijetom...

- To su dvije vrijednosti koje su vezane jedna za drugu. Postavlja se pitanje koja od te dvije vrijednosti ima prednost. Ja, lično, ne bih postavljao to pitanje prednosti, ali, između muške inteligencije i ženskog instinkta, ja ne znam za koga bi se oprijedijelio. To je stvar igre. Unutrašnje igre.

- ...a Kundera je rekao da su u čovjeku i muškarac i žena istovremeno i da zavisi koja energija preovaladava. Mislim da umjetnici imaju višak “ženske” energije, kreativnije energije, bliže prirodi, stvaraocu...

- Ja sam to zvao “mekom” energijom. Radio sam performanse sa ženama, naročito feministkinjama (koje su ipak problematične žene) još 1975. godine u Rimu. Tamo je bio jak feministički pokret. To su bile žene-ratnici, buntovnici i živjele su u jednoj zgradi, u skupini od dvije do tri hiljade. Bile su organizovane kao mini država. Imale su sudove, čak abortuse, u to vrijeme zabranjene, bilo ih je svih profesija. Ja sam bio našao jednu glumicu, imenom i prezimenom Nicholetta Machiavelli, potomak čuvenog Machiavellija, uz to i Pazzolinijeva glumica i radili smo baš na toj “rozoj filosofiji”. Oni su je tako zvali, po omiljenoj boji. Mi se nikada nijesmo slagali, stalno je tu bilo tuče, iako smo bili u ljubavnoj vezi. Naše energije su se sukobljavale na način u kome je postojala i odbojnost i ljubav. Uglavnom, bila je jaka situacija i to je mene zanimalo. Sa njom, kao feminističkim liderom, odnos mi je bio 100 puta jači nego sa normalnom ženom. Radili smo specifičan performans, za koga se znalo kako počinje, ali se nije znalo kako završava. A završio se jako violentno, dugo je trajao, ja sam u jednom momentu izgubio kontrolu...

- S obzirom da je žena vlasnik te “meke”, kreativne energije, kako tumačite činjenicu da je mnogo manje žena umjetnika, nego muškaraca.

- Ima nekih velikih umjetnica, ali, na žalost, među ženama umjetnicama u posljednjih 40 godina nije bilo nijedne, koja je napravila referencijalni rad što ostaje kao znak vremena. Takvih radova žene nijesu radile, jer ta njihova energija ide drugim smjerom. Mi kao muškarci nijesmo spremni da uzmemo u obzir rad žena-umjetnica, koji proizilazi iz porođaja ili nekih tipično ženskih “stvari”.

- Kao performans one Parižanke sa menstrualnom krvlju?

- Tako nešto, recimo. Ili ta Marina Abramović koja je izložila svoje tijelo i dala ga na upotrebu publici. Mogao je svako da je siluje, da joj naredi felacio, da joj čupa dojke... bilo što... to je bio njen koncept – dati se na upotrebu ljudskoj mašti.

- Prije dvije godine, na “Barskom ljetopisu” je bio performans “Talent” grupe, u kojem je striptizeta Nelly pred publikom obrijala svoje intimne djelove. Zanimljivo je da je ženski dio publike bolje primio taj performans kao svojevrsnu umjetničku pojavu nego muškarci.

- Poruka je bila tipično ženska. Žene imaju to svoje “nešto”, što mi ne razumijemo. To je neracionalna komunikacija koju samo one razumiju. Ja, lično, ne mogu tu ništa da osjetim. Bliže su mi, doduše, te umjetničke tvorevine sa tijelom, kao kod Abramovićke, recimo, ili kod jedne njemačke umjetnice koja je određen period radila kao prostitutka, u ime svog performans-koncepta, ali tipično ženski filing ne mogu da osjetim. Ne mogu da shvatim ni treću poziciju – poziciju homoseksualaca. Ja sam dugo radio sa jednim androgenim umjetnikom – ni muškarcem, ni ženom, on nije bio što se tiče polova ništa, totalno aseksualan, imao je neki rudimentirani polni organ – radili smo performanse sa golim tijelom. Marina je svoj performans izvela iz njega, ja sam ih upoznao krajem sedamdesetih u Beogradu. Radio sam s njim, jer mi je bilo interesantno, čudno... Srijetao sam se u praksi sa homoseksualcima, oni su u svijetu umjetnosti jako dobro organizovani i drže se zajedno i maksimalno sam se trudio da ih prihvatim, tj. da živim pored takvih stvari i da ne dođe do konflikta, ali, razlika je ostajala... Tu se onda budio Ilija Šoškić, Baranin, Balkanac... Tu nema konfuzije. Svako svoj posao, ali mi ne smeta ako sjeti pored mene ili ako jedemo za istim stolom ili razgovaramo – to su obično par excellance intelektualci. Seksualno i erotsko pitanje na jednu stranu – razgovor na drugu.

- Kako izgleda, u suštini, stvaranje? Neko ga opisuje kao epileptični napad, neko kao orgazam, neko kao nesvjesno stanje.

- Ima od svega toga po malo, a najprije sve zajedno. Svako od kreatora to doživljava na svoj način. Kod mene počinje prvo koncept, tj. prvo se pitanje postavlja, pitanja koja imjau naučni karakter. Često imam naslov – on mi je mnogo važan – ali nemam dalje ništa. Da bi bilo jasnije, evo, bio sam pozvan na Grad-teatar; došao sam i vidio sve od kamena, a imao sam naslov “Sub Lucem”, na  temu “Svjetlost”. Onda sam počeo da studiram energije, jer kamen je dominantan. Matematičkim principom, došao sam dotle da ne treba suprotstavljati energije – tautološkim sistemom – ne treba mijenjati stvarnost, onakva kakva jeste - takva jeste. Onda sam sebi rekao: napraviću znak, na kamen ću odgovoriti kamenom i napraviću moj kamen – tako je došlo do rezanja mermera u Danilovgradu. Borba je bila iznutra kako da se uklope energije, kako doći do toga da naslov daje poruku. Stvaranje je intelektualna trauma, trauma koja potresa i daje rezultate. Udar. 

- Da li Vam se dešavalo da napravite djelo, a poslije mu vidite svrhu?

- Naravno, naravno, samo je to obrnuti slučaj od ovog maloprije. Prvo radim, pa tražim naslov. To ja zovem “jurenje svrhe. Milsim da je to najkreativniji momenat, jer se spontano dešava. Mislim da su to najbolji radovi.

- Prekognicija? To je to?

- Da, da. To su čisto mentalne stvari, u koje se uklapa sve ono što znamo i ne znamo. Onda spoljni svijet siluje stalno, a umjetnik se trudi da kreira sopstvenu realnost. Da nije bilo toga, ne bi civilizacije bilo. Umjetnici imaju tu dotu, taj dar, ali to je u isto vrijeme i veliki teret. Ima tu i autodestrukcije i nihilizma, ali ima i radosti života i ljepote.

- Otišli ste odavde 1968. godine. To je bilo opšte buđenje čovječanstva...

- Ja sam upravo i rođen u tom momentu. To što sam naučio na Akademiji, to ništa nije značilo, jer u tome ništa za sebe nijesam vidio, ali, kad se ovo dogodilo, pokrenulo me iz temelja, proizvelo je novu dimenziju, eksploziju, posebno za nas koji smo živjeli u jednom predvidljivom sistemu. Desila se nepredvidljivost kao kategorija. Otkrili smo svijet. Vidio sam iluminaciju. Sve se otvorilo novo. Nije bio problem nama koji smo dolazili s Istoka – mi smo odmah napravili dar-mar – oni na Zapadu imaju stalno tu dekadenciju koju nose, ali nemaju prelom, nemaju pasaž, nemaju taj katalizator. Došao je Cristo iz Bugarske i osvojio Ameriku, ja iz Crne Gore i osvojio Italiju, dođe Marina Abramović, Warhol, Uroš Tošković u domenu crteža i slikarske kaligrafije, Dado Đurić... Dakle, oni nijesu mogli da dožive taj “boom”, jer im je dekadencija prirodna, a nama su ti pasaži svijetova, koji su bili hladnoratovski razdvojeni, donijeli prosvijetljenje.

- Plodovi tih 68-aških pasaža se beru i danas.

- Ma da, ali je sada najprisutnija od svega homogenizacija – to je za umjetnika najopasnija stvar, jer te obezliči. Sad se događaju druge vrtse trauma, događa se podjela na zavisne i nezavisne; zavisni dobijaju nagrade i priznanja, nezavisni kao da ne postoje, kao da su mrtvi. Pravi primjer su Piter Harke i Ginter Gras. Nekada su bili na istoj strani, a danas jednog uzdižu, a drugoga nema. Ali, to više nijesu pasaži dva svijeta – to je jedan svijet, vještački podijeljen.

- Današnja moderna umjetnost se približava primalnim aktivnostima ljudskog roda – vodi se ljubav na sceni, ispuštaju se krici kao u praistorijskih ljudi, modifikuje se teatar pokreta...

- Mislim da je to učinila baš ta homogenizacija, doprinijela da se istražuju genetske vrijednosti – varvarizam, arhaizam... To je logična pojava provokacije. Svijet nije postao dobar. Svijet je u stanju kad je opakost i perverzija veća.

- Tu se ne slažem s Vama - zar nijesu i opakost i perverzija meke za umjetnika – zbog istraživanja unutrašnjosti – dokle se može dotaći dno?

- To što se tiče unutrašnjeg stanja umjetnika, tu ne bi bilo problema jer svi ovi elementi ulaze u unutrašnju dijalektiku. Ali, odnos sa spoljnim svijetom to je problem. Posebno kad svijet u okviru Novog svjetskog uređenja postavlja novac u centar vrijednosti. To je novi vulgarizovani makijavelizam. Vulgarizovan je baš blagi izraz. Trebao bih reći nešto drugo. Sve moguće deformacije, i frojdijanske i nefrojdijanske, su pod kreativnom kontrolom jednog umjetnika, ali kad sve to dolazi spolja i kad se suptilnom igrom nameće kao osnova, tu nestaje osnovni vid ispoljavanja umjetničke slobode. Baš ta suptilna igra je povećala broj samoubistava kod umjetnika. Jedan moj prijatelj, koji je sedamdesetih godina stavio živog mongoloida kao umjetničko djelo i napisao ispod “Jedina solucija”, ubio se prošle godine. Umjetnik koji nema jak karakter, a većina ih nema, ne može da izdrži. Opstaje samo, Italijani bi rekli, umjetnik s mudima.

- Granica između umjetnosti i budalaštine je tanka. Gdje je zlatna linija koja određuje što je uistinu umjetničko djelo?

- Nema je više. Ta dva pojma, umjetnost i budalaština su vrlo bliski. Mi, umjetnici, znamo da ne možemo doći do eksplozivnog momenta kreativnosti, ako se budalaštini ne približimo maksimalno. Ali, ne smiješ da je dodirneš. Znači, nije zlatna linija, već linija visokog, najvišeg rizika. Na drugoj strani, imaš jedan svijet umjetnika i nazovi-umjentika koji ne zna uopšte za tu formulu, propoziciju. Oni su naučeni umjetnici i mislim da bi to pitanje koje si postavio, a koje je, bogami, baš pravo pitanje, trebalo u Crnoj Gori postavljati na svakom koraku. Dakle, da vidimo što je to kvalitet – kvalitet je genijalnost primaknuta budalaštini, ali da se ne dodirnu. Svi sistemi rade neke stvari namjerno – kako publikovati umjetnike. Ko god dođe na vlast, to radi. Tu izuzetka nema i na taj način se “uči” javnost što je “dobra” umjetnost, a što je ono što treba ignorisati. Na žalost, u više od 90% slučajeva taj odabir se ne radi po kriterijumu kvaliteta. Postoji ono što se zove senzibilitet intelektualne odgovornosti, ono što u Crnoj Gori nijesam sreo. Najveći problem velike SFRJ je bila intelektualna neodgovornost, a ne političke razlike. Da je bilo intelektualne odgovornosti, ne bi rata bilo.   

- Kad bi krenuli ispočetka, da li bi se opet deklarisali kao konceptualista?

- Konceptualna umjetnost je jedina prava, jer se bavi kreativnošću kao pojavom, zato jer se bavi stvaranjem.

- Po toj logici, žena je najkreativniji konceptualni umjetnik.

- Da, kosmički konceptualni umjetnik.

vrh strane