ROKER U MINISTARSKOJ KOŽI

DR IGOR LUKŠIĆ, ministar finansija u Vladi Crne Gore. Rođen 1976. godine u Baru, gdje je završio osnovnu i srednju školu. Diplomirao 1998. na Ekonomskom fakultetu u Podgorici, četiri godine kasnije magistrirao. Doktorirao 2005. godine na temu “Tranzicija - proces ostvarivanja ekonomskih i političkih sloboda”. Objavio više naučnih i publicističkih radova, kao i jednu knjigu poezije i proze. Govori engleski, francuski i italijanski jezik. Dijete Spuških zgrada. Bivši košarkaš. Ljubitelj rock muzike.

- Odrasli ste u pomorskoj familiji, otac je radio u “Prekookeanskoj”, pretpostavljam da rano djetinjstvo pamtite po njegovim čestim odsustvima, i brdu igračaka koje je donosio?

- To je tačno, ali je vrlo brzo po mom rođenju prestao da plovi i radio kao tehnički inspektor zadužen za remonte brodova, i samo bi po potrebi odlazio u inostranstvo. Odlično pamtim kada je osamdesetih donio limenke pića, kojih tada kod nas nije bilo. One su bile statusni pojam nad pojmovima, i bio sam naročito fasciniran kako jedini od prijatelja imam sjajnu limenku “7 UP”.

- “Spuškaš” ste - po čemu pamtite tu dugu zgradu, specifičnu po mnogo čemu?

- Uvijek su se održavali "mali sportovi" ispred ulaza. Bio je i onaj prolaz između ulaza, mi smo ga zvali "Promaja", gdje je sada "Veradent". Tu smo igrali fudbal, pa tenis, a dok se gradilo atomsko sklonište između naše zgrade i Lamela organizovale su se improvizovane igre na najrazličitijim "spravama". Da ne pominjem "prvenstva" u klikerima, ili sjedenje ispred zgrade na klupama.

- Ostali ste u kontaktu sa drugovima iz srednje škole?

- Čovjek teško može da bude u komunikaciji sa svima. Nedavno smo imali 10 godina mature, i tada se okupilo u najvećem broju baš moje odjeljenje. Sa jednim brojem tih ljudi sam zadržao komunikaciju, čak i po kumovskoj osnovi.

- Kao srednjoškolac ste aktivno igrali košarku, u generaciji sa Andrijom Radojičićem i Đurom Ostojićem, sa Slavkom Lekićem kao trenerom. Bek- šuter, bješe li ljevak ili dešnjak?

- Ljevak.

- Kakve su sad impresije kad se vratite na taj košarkaški period? Dočekali ste da od perspektivnog omladinca postanete predsjednik tog istog košarkaškog kluba.

- Predsjednik kluba sam sticajem okolnosti, zbog ekipe ljudi - košarkaških entuzijasta. Taj period mog treniranja bio je tokom srednje škole, ali, na žalost, časovi četvrtog razreda su se poklapali sa terminima treninga, i onda to nije bilo moguće ispratiti kako sam želio. Andrija i Đuro su tada već bili u prvom timu "Mornara" - Andrija je imao probleme sa povredama, pa se okrenuo drugim aktivnostima, a Đuro je nastavio da igra.

- Kažu da Vas niko sa terena kod Gimnazije nije mogao dozvati kući?

- Što znam, ne bih baš rekao da je bilo tako. Moralo se prvo učiti da se na odgovarajući način završi škola, a - sem toga - to je period kad sam počeo intenzivnije rock muziku da slušam. Bio je čuveni teren "kod Gimnazije", tamo se igrao baš dobar basket. Košarku igram i danas, rekreativno, bar dva-tri puta nedjeljno.

- Pomenuli ste rock muziku, pouzdan izvor informacija mi je rekao da ste prvi imali ploču "AC/DC – If You Want Blood You've Got It".

- Nisam siguran da je ta informacija do kraja dobra... ne, ne, bili su to definitivno "Guns and Roses", i to album "Appetite for Destruction", zahvaljujući Rašu Petriću, koji je isto igrao basket. Imam neke albume "AC/DC", ali nisam bio fan, to bi se prije moglo reći za "Iron Maiden". Takođe sam volio i "Judas Priest", "Deep Purple"...

- A je li fan "Maidena" bio na nedavnom koncertu u Beogradu?

- Ne, ali sam sticajem okolnosti, kada sam bio na poslovnom putu u Atini 11. marta, prisustvovao njihovom koncertu. Činjenica da posao kojim se bavim ima male privilegije, dovela me skoro do bine. Imao sam priliku da uđem i izađem kroz backstage, doduše nijesam se upoznao sa bendom, osim nakratko sa Dickinsonom. Pratim, naravno, i dalje, kada izađe neki novi album...

- Jedini ste ministar iz Vlade koji sluša i prati rock-muziku.

- Nadam se da nisam jedini, ne bih to nikako volio, a ne bi bilo ni dobro. Uostalom, pretpostavljam da - kada bi ste to promovisali kao kvalitet - javno mnjenje ne bi to doživjelo na dobar način, ali to sam ja, i volim što sam baš takav.

- Idete li na koncert "Stonesa"?

- Naravno, ako zaista dođu. To je jedna od kultnih grupa, atrakcija, šou. Nikada nisam bio pretjerano veliki fan "Rolling Stonesa", ali ću svakako ići. To je i za Crnu Goru kao državu velika stvar.

- Da malo pročešljamo Vaš muzički ukus. Kad upalite kola, šta je u playeru?

- Zbog posla uglavnom idem službenim autom, tako da sam rijetko u situaciji da uključim player, a kad se vozim sa suprugom, onda je muzika po njenom izboru. U mojoj playlisti bi svakako bio posljednji album "Iron Maidena" – "A Matter of Life and Death", pa onda neki od albuma "Guns and Roses", takođe nešto od Mike Oldfielda, "Coldplay", "Queen", album "Whitesnake" iz 1987, a od domaćih Gibonni, "Van Gogh", "Neverne bebe", nemam puno domaćih albuma u kolekciji.

- Kad ih već pomenuste, da li je istina da su vam "Neverne bebe" svirale na svadbi?

- Istina je, to je bila želja moje supruge. Izvode stvarno dobru muziku, a repertoar koji interpretiraju je vanserijski.

- Kuriozitet je i da ste jedini crnogorski ministar koji piše ljubavnu poeziju. Ministar finansija u lirskom zanosu – to nije uobičajena slika.

- Moguće da su to stvari koje se dijametralno razlikuju. Ministar finansija treba da bude konzervativan, finansijski obazriv, dosljedan, a s druge strane ljubavna poezija je potpuna suprotnost tome. Tu sam knjigu objavio prije no što sam ušao u Vladu, i pokrila je period oko 2000-te godine. Druga knjiga koju pišem je u nekom stepenu završenosti, i kada budem smatrao da je to – to, rado ću je objaviti.

- Vidim da pišete, ali imate li vremena i da čitate knjige?

- Trudim se da uvijek nešto čitam, ali nikad poeziju. To su uglavnom romani, nekad stručna literatura, nekad nešto iz oblasti globalnih tokova. Na žalost, nemam vremena koliko bih želio, i primjećujem da se ono što kupim za čitanje samo slaže na policama. S druge strane, želim i da ostanem u formi u tom naučno-istraživačkom dijelu, i da godišnje objavim jedan do dva rada, a za to je potrebno praćenje aktuelnih članaka i radova svjetskih ekonomista.

- Bio sam svjedokom kad ste novčano pomagali kulturne projekte u Baru od opštegradskog interesa, ali nijeste dozvoljavali da se to pominje u javnosti.

- Mislim da takve stvari i ne treba da se promovišu. Posao koji obavljam je takav kakav jeste, i ne treba ga zloupotrebljavati. Rodni grad se po definiciji voli. Ja volim Bar, volim da šetam marinom, volim širinu koji ima.

- Zbog svoje munjevite karijere, ostali ste, rekao bih, uskraćeni za neku vrstu života sporijeg tempa u kojoj su uživali Vaši vršnjaci. Je li vam žao zbog toga?

- Moguće je, ali kakvu god čovjek da donese odluku u životu, sebi uskraćuje neku drugu mogućnost. Otrcano bi zvučalo kada bih sada rekao da se ne kajem ni zbog čega, i da bih isto uradio. Čovjek uvijek mora preispitivati odluke koje donosi, a kako sazrijeva mijenja mu se i način razmišljanja. Slažem se, ja sam završio fakultet 10. juna, a 15. sam počeo da radim kao pripravnik u Ministarstvu inostranih poslova. To definiše drugačiji način života, ali otvara i druge mogućnosti – stipendije, usavršavanje, što opet čini čovjeka bogatijim. Zadovoljan sam i imam razloga da budem ponosan na ono što sam do sada uradio. Naravno, kao mlad čovjek ne vidim sebe do penzije u ovakvoj vrsti poslova. Ima jako puno drugih izazova, vidim sebe u univerzitetskoj karijeri, ili u struci van granica naše zemlje.

- Da, na kraju, podvučemo crtu - kako Vi vidite Igora Lukšića? Ne dr Igora Lukšića, nego baš sasvim običnog Igora Lukšića.

- U psihologiji je poznata teza da niste ono što Vi mislite da ste, nego ono što drugi misle o Vama. Igor Lukšić je, po meni, normalan čovjek koji nastoji da ono čime se bavi vrlo profesionalno radi, koji voli da planira svoje aktivnosti i ono što planira maksimalno realizuje, koji voli da zadrži oko sebe jedan krug ljudi kojima potpuno vjeruje, koji voli da bude otvoren u komunikaciji, kome je jako puno stalo do porodice, i koji razmišlja i o nekim drugim, malo daljim koracima u budućnosti. Naravno, imam i mana, ali drugi treba da govore o njima.

vrh strane