LJUDSKI MOMENAT IZNAD VOJNOGA

Nakon Trinaestojulskog ustanka, GENERAL RAŠKO VUKOSAVOVIĆ je postao komandant prve oslobođene teritorije u okupiranoj Evropi u Drugom svjetskom ratu. Učestvovao je u gotovo svim važnijim bitkama NOB, da bi se nakon rata posvetio prosvjetnom radu. Jedini je koji je odlučno odbio pripremljen i odštampan prijedlog boraca za njegovo odlikovanje, kojeg su namjeravali uputiti Komisiji za imenovanje narodnih heroja, tražeći da se on prvo dodijeli svim njegovim poginulim borcima.Vitki devedesetogodišnjak i danas vozi kola, provodeći dane u kući na stotinjak metara od mora. U razgovoru nenametljivo odmotava traku života, pričajući iskreno i jezgrovito, bez patetičnosti i ornamentike, uz očiglednu namjeru da svoje zasluge što manje ističe. 

- Početak Drugog svjetskog rata zatekao Vas je u aktivnoj vojnoj službi.

- Početak rata dočekao sam u Prčanju, u činu potporučnika, na formacijskoj dužnosti ađutanta komandanta bataljona. Iste večeri, moj bataljon je odmarširao za Tuzi gdje je doživio kapitulaciju Jugoslavije. Svi smo poraženi stigli u svoje domove, i odmah iza toga, inicijativom KPJ, počeli da se pripremamo za rat, smatrajući napad na SSSR kao pravi trenutak za uključivanje. Tako sam ja od aprila 1941. godine bio u svom selu, Sotonićima, i čekao "dan D".

- Međutim, "Dan D" umalo da Vas zaobiđe, zbog grešaka u komunikaciji

- Blažo Jošov Orlandić, koji je rukovodio pripremom ustanka, imao je veoma pravilnu procjenu u vezi elementa iznenađenja, i uvjeren sam da je baš to presudno uticalo da dođe do brzog i potpunog uspjeha. Međutim, bilo je ozbiljnih grešaka u realizaciji njegovih odluka, što je moglo uticati na rezultat borbe. Naime, 11. jula 1941. Blažo mi je objasnio da predstoji rano ujutro 13. jula napad na Vir, i da sam ja kao komesar grupe predviđen da učestvujem. Precizirali smo vrijeme i mjesto gdje ću sačekati vezu, ali se ona nije pojavila ni do jedan sat poslije ponoći 13. jula. Tako sam ja, samoinicijativno sa grupom boraca, krenuo ka Viru. Prilazili smo oprezno cestom i imali incident na polovini puta. Naime, posljednji u mojoj koloni od 11 boraca nespretno je baratao puškom, tako da je ispalio metak koji se čuo u čitavoj Crmnici. Bio sam prestravljen, ali niko od Italijana nije reagovao. Tačno u 2.45 odjeknula je eksplozija bombe u Viru, dok smo bili na kilometar od naselja. Koji sekund kasnije, oglasio se i puškomitraljez.

- Italijanske snage u Viru nijesu očekivale napad?

- Italijanski garnizon je brojao 56 vojnih lica, od toga dva oficira, 10 karabinjera, jedan ili dva podoficira, a ostalo su bili vojnici. Oficiri su spavali u hotelu virskom, financi u kući Živkovića, a podoficiri i borci u drvenoj baraci. Nijedno obezbjeđenje nije postojalo ni na jednom od tri virpazarska mosta, na odstojanju od 100 do 180 metara. Nevjerovatna neopreznost okupatorskih snaga, pogotovo što se zna da su dan, dva ranije  skinuli već postavljene puškomitraljeze na mostovima. Da je njih bilo, mislim ne bi uspjeli da zauzmemo Vir, barem ne tako lako.

- Kako su tekle borbe na sam dan, 13. jula?

- Prva i posljednja bomba koja je eksplodirala u prostorijama usnulih Italijana nanijela je povrede 16-orici boraca i usmrtila dva vojnika, ukoliko oni nijesu poginuli od puškomitraljeske vatre sa pristaništa. Niko od izbezumljenih, ali nepovrijeđenih italijanskih boraca, nije upotrijebio svoje oružje. Kapetan - komandant garnizona je skočio sa balkona ne bi li ohrabrio karabinjere da se bore, ali je u padu slomio desnu nogu. Puzeći je bez rezultata pozivao na otpor banditima. Borba za Vir nije trajala više od jednog sata. Zadatak je uspješno obavljen, neka je slava Đoku Lekoviću, prvoj žrtvi u ustaničkoj Crnoj Gori.

- Tada ste, sa nepune 24 godine, postali komandant prve oslobođene teritorije u okupiranoj Evropi.

- Sat vremena nakon završetka borbe, Blažo Orlandić mi je saopštio da sam postavljen sa Komandanta Virskog garnizona. Prvi zadatak koji sam dao sebi bilo je zbrinjavanje ranjenih i sahrana poginulih Italijana. Svi ranjenici su zbrinuti i smješteni u prostorije željezničke stranice. U mjestu Mijele prisustvovao sam sahrani poginulih Italijana, uz njihovog podoficira, nepovrijeđenog u borbi. Bilo mi je žao kad sam čuo da je jedan od poginulih Italijana bio jedini antifašista među njima.

- Kako je funkcionisao život u prvim slobodnim danima u Virpazaru?

- U nekoliko narednih dana, narod iz okolnih sela odvajao je od svojih usta i donosio hranu zarobljenicima i bolesnima. Italijanski komandant mjesta je uporno zahtijevao da sa mnom razgovara - primio sam ga, a on mi je saopštio da zahvaljuje dobročinstvo našim seljacima. Tražio je da čamcem ode u Skadar i od italijanske Komande traži da mu daju hranu i sanitetski materijal. Govorio je francuski, kao i ja, pa smo se lako sporazumijevali. Pitao sam ga - čime mi garantuje da će se vratiti, a on je rekao da se kune čašću oficira cara Emanuela. Na moj prijedlog, sačinili smo ugovor u kome je stojalo da se on obavezao komandantu oslobodilačkih snaga na Viru da će čamcem poslati narednika sa zahjevom da se upute potrepštine. Jedna od klauzula je bila da povratak čamca garantuje životom i oficirskom čašću. To je bio prvi pisani dokument u kome je okupator priznao da mi postojimo kao regularna vojska. Naravno, brzo je o ovome saznao komandant ustanka i kratko mi poručio: "Ako se ne vrati narednik, ja ne bio u tvoju čapru". Bio sam ponovo rođen kad sam dvogledom, daleko na jezeru, uočio čamac i našeg serđenta sa punim čamcem hrane i sanitetskog materijala. Svaki gram je uručen Italijanima, kojima je i bio namijenjen. Vir je tada bio pun robe, rakije, vina i svega u dućanima, ali za vrijeme ustanka nijedna kap alkohola nije nestala, nijedna stvarčica iz dućana nije ukradena, i ponosim se time. Ne zato što je drug Raško to naredio, već zato što to pokazuje koliki je bio moral naših boraca. Sramota ga je i uporediti sa moralom vojnika iz ratova vođenih devedesetih. 

- Malo se zna da prvobitna namjera partizanskog rukovodstva nije bila da 13. jula uđu u otvoreni rat protiv Italijana.

- Namjera je bila da na gerilski način dejstvujemo, napadnemo, nanesemo gubitke i nestanemo, međutim, napad na Vir je izazvao snažnu i brzu reakciju nacističke komande. Sve snage iz Albanije krenile su u napad, bila je to sila kojoj se nije moglo odoljeti, i mi smo se povukli. Jasno je bilo da to nije bio poraz naše stvarne taktike, već posljedica nepoštovanja dogovorenog načina dejstvovanja. Kad smo otišli sa Vira pred snažnim snagama okupatora, narod je to doživio kao šok. Bilo je panike i nesnalaženja, i kod boraca i kod naroda.

- Vaši saborci su isticali da ste tokom rata bili živi "primjer čojstva i junaštva", prvi kad treba napasti, zadnji kad treba odstupiti. Tokom rata ste, stavljajući život na kocku, spašavali sopstvene, ali i neprijateljske borce. Prepričavalo se kako ste jednog pripadnika ustaških formacija primili u partizane.

- Uvijek sam govorio da je to bio "takozvani ustaša", i ni sad neću odstupiti od toga. Bio je to dječak od svojih 17 godina, zarobili smo ga kod Mostara. Ispitivao sam ga, a on mi je stalno odgovarao tačno, uz dodatak: "Nemojte me mučiti, strijeljate me odmah". Mojim borcima se dopala ta hrabrost i počelo je da se stvara neko saosjećanje među njima. Ispričao mi je da su ga odveli od sirotinje majke, da ga je ujak natjerao da ide, da je primio pušku, i da ne zna da li je ikoga puškom ubio jer ne zna dobro da puca. Shvatili smo da se radi o naivnom dječku koji se ne može nazvati ni ustašom, ni neprijateljem. Primili smo ga u partizane, ali sam prethodno pitao generala Peka Dapčevića da li mi dozvoljava. On mi je odgovorio da postupim kako mislim da je pravilno, a da svojom glavom odgovaram. Tako je Ivan postao ljubimac naše čete, i poginuo tik uz mene od italijanske bombe koja mu je pala na leđa.

- Nije bila rijetkost da ste provjeravali i izbjegavali naređenja, stavljajući ljudski momenat iznad vojnoga.

- Jesam, provjeravao sam naređenja, a dogodilo se i da nekoliko nijesam ispunio jer sam se daljim interesovanjem uvjerio da nije sve onako zbog čega je donešena najteža odluka. Jedna od tih osoba kojoj sam spasio život, čudnim slučajem se srela sa mojom sestrom, i rekla joj da je deset godina palila svijeću za spas života nekog Raška Vukosavovića, jer je on spasio sigure smrti.

- U Srbiji su, od prije nekoliko godina, izjednačeni četnici i partizani, kao borci protiv okupatorskih snaga. Kod nas takva ideja izaziva ekstremno različite reakcije.

- Ono što se u Srbiji zbilo je na nivou drugih događaja koji pružaju jasnu sliku o toj državi. Nećemo i mi valjda izjednačiti slike ponosa istorije Crne Gore sa stranicama stida koje takođe postoje. Nema dobrih strana u nečovještvu, nema loših strana u očuvanju istorijske podloge za opstanak i budućnost Crne Gore. Ne znam zašto i kome bi služio kompromis ponosa i stida.  

- Kako danas, sa višedecenijske distance, vidite Trinaestojulski ustanak, i koliko je samostalna Crna Gora svjesna važnosti dana kojeg obilježava kao Dan državnosti?

- To je zaista bio značajan datum za evropski antifašistički pokret. U vojnim aktivnostima od 1939. godine nacifašistički agresori se nijesu susretali sa gerilskim dejstvima u pozadini. a sve do 13. jula Evropa je bila neprikosnovena Hitlerova tvrđava. Naš ustanak je pokazao ranjivost fašističkog zida, a savezničkim snagama pokazao perspektivu otvaranja novog fronta. Naša pobjeda je doprinijela odlučnosti crnogorskih antifašističkih snaga da ostvare već predviđene zadatke, i odjeknula u svim područjima velike Jugoslavije. Na žalost, osim u pojedinačnim istupanjima, javnost Crne Gore ne pridaje dovoljno važnosti ovom događaju, gotovo ga izjednačavajući sa ostalim u toku NOB-a. Trinesti jul je bio bljesak hrabrog naroda, u trenutku kad su svi drugi u strahu spuštali glave. Virpazar i dio Crmničke nahije tada su bili zublja koja je svijetlila ostatku slobodoumnog svijeta pritisnutom silama osovine. Mogli smo se, i možemo se, pohvaliti da smo bili i ostali prvi u onome što je čovjeku najsvetije - odbrani slobode.

Željko Milović, jul 2006.

vrh strane