AMERIKANAC IZ POPOVIĆA

DEJAN VUČIĆEVIĆ, profesor engleskog jezika. Dugogodišnji predsjednik OO Narodne stranke u Baru, savezni i republički poslanik, šef poslaničkog kluba svoje partije, sada je van politike. Baranin, sin "Amerikanca", koji je plijenio otmenošću u Baru šezdesetih godina. Oženjen, ima sina. Strastveni lovac - "ptičar". Voli klasičnu muziku.

- Razgovor se mora početi pominjanjem Vašeg oca. Bio je izuzetno poštovan čovjek, zvali su ga "Amerikanac". Bio je jedan od barskih "oriđinala": u ono pero uvijek opeglano odijelo "sa rubom", šešir, štap, i dva psa koje je vodio sa sobom.

- Bili su to Roni i Luci, mužjak i ženka, mješavina lovačkih kerova i pudlica. Interesanrtno je da je mužjak živio čak 14 godina, i  bio nevjerovatno inteligentan pas koji je tačno znao kad treba da izađe sa ocem, a kad da ga čeka da se vrati petkom na pazarni dan iz Starog Bara. Moj stari je bio čovjek koji je držao do sebe, stigao je 1920. u Ameriku, u svojoj 24-oj, i svoj životni i radni vijek proveo u Čikagu. Radio je uglavnom u ugostiteljstvu, tamo se i školovao i završio radni vijek kao jedan od menadžera čuvenog "Šerman" hotela. Oženio se u Baru 1956. godine, kad je dolazio u posjetu braći. Brzo se vratio za Ameriku, majka se porodila na Cetinju, pa smo nakon godinu dana oboje pošli kod oca. Preletio sam okean sa samo šest mjeseci, i tamo proveo prvih sedam godina života.

- Kako je izgledao Čikago šezdesetih očima djeteta?

- Slabo pamtim to najranije djetinjstvo, možda samo neke momente. Živjeli smo na samoj obali Mičigena, u otmenom dijelu, a preko puta nas je bio veliki zoološki vrt. Najbolje pamtim upravo te posjete ZOO vrtu, imam sačuvanu sliku na kojoj se vidi kako jašem na medvedu dok me otac drži. Vratili smo se 1964. godine, prije polaska u školu. Otac je napravio ovu kuću u Popovićima, i tu ostao do kraja života, kao penzioner sa dobrom američkom penzijom. Volio je prošetati do Pristana, do kafane Bogdanovića i Mašanovića, gdje se sakupljalo društvo.

- Dijete ste iz Popovića, kraja koji je bio - za pojmove ondašnjeg Bara - dosta udaljen  od centra grada. Koji su karakteristični momenti odrastanja na periferiji?

- Zaista sam imao pogodnost da sam odrastao u kraju koji nije bio konfliktan, nijesmo o jadu zabavljali Bar, ako ne računamo sitne dječačke nestašluke. Našoj generaciji su lopta i zelena livada bili maksikum dječačkog zadovoljstva. Održavali su se turniri u fudbalu između Popovića, Bjeliša, Starobarana... Nisam bio poseban sportista, ni fudbaler, ali se dešavalo da igram protiv komšija - ljutih rivala iz Bjeliša. Dobri su s loptom bili braća Šoć, Savo Popović, Miško Marković, Bato Crnčević, Žaja Dabović, Božo Vujović, Mićo Zdravković, pomiješana ekipa starijih i mlađih. Međutim, naše najljepše anegdote vezane su za lov praćkama kroz Kurilo, a što je poslije od mene napravilo lovca. Učilo se od starijih momaka - da se odabere pravo drvo, da se nađu unutrašnje gume od bicikala, i komad kožice u koji se postavlja kamen. Nije bilo jednostavno napraviti dobru praćku. A trebalo je i dosta vježbe da se pogodi meta.

- Nakon škole "Meksiko" uslijedile su studije, pa posao?

- Bilo je tu malih problema na početku. Naime, pošto zahvaljujući ocu imam američko državljanstvo, imao sam i njihov dječiji dodatak, ali da bih nastavio da ga i dalje dobijam, morao sam upisati neki od fakulteta koji su SAD priznavali - Beogradski, Sarajevski ili Ljubljanski Univerzitet, i to kao redovni student. Ja sam prvo upisao u Beogradu engleski i italijanski jezik, ali kao vanredni, pa sam radi svega ovoga odustao, i upisao se u Nikšiću, da bih prešao u Sarajevo. Nakon studija, prvi posao mi je bio u OŠ "Kekec" u Sutomoru. Bio je to mali kolektiv, ali smo živjeli kao porodica. Zatim dolazi Gimnazija, u kojoj sam predavao punih 11 godina, pa sam potom radio i u Turističkom preduzeću "Putnik" kao agent za goste iz agencija "Thompson" i "Chamberlain". Trenutno nisam zapošljen, ali ću brzih dana ući u neke poslove sa prijateljima iz inostranstva.

- Rad u Gimnaziji osamdesetih umnogome se razlikuje od današnjeg, sve se promijenilo, uz potpuno urušavanje ondašnjih vrijednosti?

- Nisam imao nikakvo loše iskustvo u školi, niti bilo kakav eksces. Pazio sam da ne "pređem crtu", i da moja komunikacija s učenicima ne pređe granicu ličnog. Kad sam počeo da radim u Gimnaziji, bio sam prilično mlad, a dali su mi da predajem pomorcima. U brodomašinskom smjeru imao sam tri učenika koji su bili moja generacija: Rolović, Raspopović i Vukčević, a među nautičarima je bio Lazo Pavićević sa kojim sam završio osnovnu školu. Istina, oni su imali malo popusta, naročito Lazo koji je imao kredit koji nisu imali drugi učenici, ali nijesu to iskorištavali na način koji bi bio neprimjeren. po tom primjeru možete vidjeti kakvo je poštovanje bilo na liniji profesor - učenik.

- Početkom osamdesetih, u Gimnaziji je pokrenut Fudbalski turnir odjeljenja, na kome su učestvovali i profesori. Tako nešto bilo je revolucija, jer se time urušavala barijera unutar neprirodnog i rigidnog socijalističkog školskog sistema.

- To je bio i smisao turnira: da se razbije što je moguće više barijera profesor/učenik, da se uruši stereotip o profesoru koji je nedodirljiv, i kome se jedino može prići sa strahopoštovanjem. Normalno, svi su đaci navijali protiv nas, a mi smo izgledali ponekad i komediografski, naročito mi što lošije igramo. U tom su timu, koliko se sjećam, igrali i Mikica Novaković, Rajo Ćalasan, Žarko Kenjić, Ilija Lemajić, Ranko Barjaktarević, pa Šakota... branio je Veso Bokan. I stvarno je eksperiment uspio. Komunikacija je bila mnogo bliža i prisnija, a i uspjeh učenika puno bolji. 

- U to ste vrijeme oženili najljepšu djevojku u Gimnaziji. Iako je bila profesorica, niko je nije razlikovao od učenika. Toliko je bila mladolika.

- Ne znam za najljepšu djevojku, ja sam oženio profesoricu hemije! Našli smo se u istoj školi, počele su simpatije, a sve se završilo brakom koji traje više od 20 godina. Sin nam studira režiju na Univerzitetu u Long Biču (L.A.), dobio je njihovu stipendiju. Krenulo mu je veoma dobro, igra odbojku za univerzitetsku reprezetntaciju, prvaci su Kalifornije.

- Vaša najveća strast je lov, i to nikada niste krili?

- I to punih 40 godina! To mi je zanimacija, hobi i ljubav. Imam i engleske setere, oštenjene ovdje kod mene. Nije mi teško da ustanem u tri ujutro kada se društvo dogovori, a mi smo lovci primjer kako politika među normalnim ljudima ne igra nikakvu ulogu. Moji prijatelji-lovci su u raznim partijama: Mićo Orlandić, Dragan Vojvodić, Dejan Dabanović, Miloš Vojvodić, Slavko Pejović, Aleksandar Karanikić, Mijo Vreteničić, sigurno sam nekoga zaboravio. Kada god smo bili u lovu, nikada nismo pričali o politici. Apsolutno zdrava komunikacija. Da se razumijemo, niko od nas ne ide da bi kući donio meso, bitno je druženje. Ja sam "ptičar", a najveći ulov su mi na Skadarskom jezeru, u lovu na patke sedam, osam komada. Nije to lako, čekati pticu u vodi do pasa u ribarskim čizmama. Da ne pričam o lovu na fazane po Vojvodini, kad svi odemo organizovano. Uz to, imam klub prijatelja-lovaca iz Italije više od 20 godina.

- U pripremi za ovaj razgovor, rekli su mi: pitaj ga što zna da kuva, iznenadićeš se.

- Moje kulinarsko znanje počinje i završava sa sendvičem. Za razliku od pokojnog oca koji je bio vrlo vješt kulinar, ja o tome ama baš ništa ne znam.

- Pitanje za kraj - čime ispunjavate slobodno vrijeme... knjige, filmovi, muzika? 

- Što se tiče književnosti, privrženiji sam klasicima, domaćim i stranim. Volim i istorijska djela koja zahtijevaju dosta predznanja. I kod filmova sam ljubitelj klasika, mada mogu i ostalo da pogledam. Jedino prema naučno-fantastičnim filmovima imam distancu. U slušanju muzike sam izbriljiv, privrženik sam ozbiljne muzike. Trojicu tenora vazda imam u kolima, i operske arije, i ove "laganije" forme Karerasa, Dominga i Pavarotija. Volim da slušam Eltona Johna, a od naših Zdravka Čolića. Samo folk muziku ne podnosim, i nemam nijedan takav CD. Poštujem izvornu narodnu muziku, ali Grand paradu niti shvatam, niti mogu da volim. 

vrh strane