AURORA BOREALIS

Za BORA VUČEVIĆA kažu da je bio nevjerovatan igrač – zakucavao je poput NBA zvijezda, lijepio "banane", umio svakog napadača da stavi u džep... Visok 201 cm, sa rasponom ruka od 212 cm, nevjerovatnih fizičkih predispozicija i talenta, ostao je skroman čovjek, kojeg je košarka odvela u svijet, a srce vratilo u Zupce. Sa "Bosnom" Bogdana Tanjevića je bio prvak Evrope i dva puta prvak nevjerovatno jake SFRJ košarkaške lige. Imao je 66 nastupa za reprezentaciju, ali mu je falilo sreće da se okiti medaljom. Nevjerovatno je da je počeo da trenira od 17 godina, a karijeru završio 27 godina kasnije, u 44-oj!

- Kako to da ste počeli kasno da igrate košarku?

- Počeo sam da treniram zahvaljujući starijem bratu Savu, koji je je igrao na Cetinju, pa u Kotoru. Kad je prešao u "Mladost", i ja sam krenuo da igram košarku, na jesen ’75 godine. Nije bilo mlađih selekcija u Baru, postojala je samo prva ekipa: Pavićević, Pavlović, Vujović, Radović, Nikica Kovačević, Otašević, Predrag Milović, Dragan Stojović, Dodo Peličić, moj brat... Tada se liga igrala samo ljeti i to napolju. Dešavalo se da neko zafali, pa sam ja uskakao da bih pomagao. Tako sam na mala vrata ušao u tim.

- Je li tačno da ste na motoru dolazili iz Zubaca svaki dan?

- Jeste, išao sam u srednju pomorsku, a pošto je ona bila poslijepodne, do šest sati sam u školi, sačekam trening u sedam, a poslije na motoru nazad u Zupce. Nije mi bilo teško svaki dan tako, jer je to bio veliki entuzijazam, to su bili sami počeci košarke u Baru. Sve je bilo novo, a mi smo unijeli puno volje i energije. Ocu nijesam smio da kažem da idem na treninge – kakva košarka, kakvi treninzi, niko od toga nije hljeba nije vidio.

- Kako je došlo do toga da se Bosna zainteresuje za Vas?

- U "Mladosti" sam igrao sve više, jer su neki odlazili iz tima kad smo ušli u Drugu saveznu ligu – Južna grupa. Igrali smo utakmicu sa "Jugom" iz Dubrovnika, "zapadnim" drugoligašem, čiji je trener bio Rusmir Halilović iz Sarajeva, nekadašnji pomoćnik Boši Tanjeviću. Odigrao sam mnogo dobro uzvratnu utakmicu u Baru, dao sam 44 poena. Halilović je kontaktirao Vukašina Vukalovića, inače rođenog Nikšićanina, generalnog sekretara SD "Bosna", koji je tamo bio alfa i omega. Ljudi iz "Bosne" su se zainteresovali, i rekli da bi željeli da igram za njih. To mi je bilo potpuno nestvarno - imao sam 19 i po godina, zove me šampion države, a ja prije dvije godine počeo da treniram! To je bio nevjerovatan osjećaj, imponovalo mi je, ali nijesam uopšte vjerovao da će se to realizovati.

Brat i ja smo pošli u Sarajevo na pet-šest dana, na probu u "Bosnu". Trenirao sam, ali sam čekao što će reći Tanjević. Na kraju ništa nije rekao meni, nego bratu: "Savo, može da ostane kod nas, mi smo zainteresovani". Kad mi je brat rekao, ja mu nijesam vjerovao, jedva me ubijedio da se vratim za Bar i spakujem, jer idem na turnir u Barselonu. A ja nijesam imao ni pasoš, ništa! To je bilo nevjerovatno! Poslije dvije godine bavljenja košarke - iz Zubaca u Barselonu. Igraću protiv ekipa koje smo gledali samo na TV-u, to je bilo kao da sanjam.

- To je bila sezona kada ste uzeli titulu prvaka Evrope.

- "Bosna" je igrala kvalifikacije za Kup šampiona, današnju Evroligu. Poslije ciklusa od tri mjeseca, ulazimo kao prvaci grupe među šest najboljih. I na žrijebu dobijemo da igramo u Sarajevu protiv "Real Madrida", u kome je izvanredan američki šuter Šerbijak. Međutim, tad je za mene uslijedio još jedan šok. Bogdan Tanjević je sedam dana pred početak utakmice određivao sastav za meč. Počeo: ti čuvaš ovoga, ti onoga, dok nije pomenuo Šerbijaka i moje ime. Ja se ukočio čitav, gledam da me nije zamijenio sa Varajićem, ne smijem ništa da kažem, a on to primijetio, pa kaže: "Ti si mlad, vidim da ti je to palo kao da sam te ošamario". On je znao da sam ja prije tri mjeseca igrao u Baru. I nije mu se smjelo nikad postaviti pitanje zašto ne ovaj, nego onaj, imao je strašan autoritet i nevjerovatno poznavanje košarke, vjerovalo se u njegovu stručnost. Na kraju sam ja čuvao Šerbijaka 12 minuta. Dao mi je samo dva poena. Bilo je bitno da se on ne razigra, jer bi izgubili. Dobijemo "Reala", a za mene je to bilo kao da smo već osvojili titulu. Te sezone sam sve utakmice igrao u startnoj postavi, osim finala, jer protivnik nije imao jakog napadača. Nije bilo potrebe, vjerovatno.

- Ko je bio najteži za odbranu, a koga ste onako baš "poklopili"?

- Uvijek sam mi dodjeljivali najteže protivničke igrače. Recimo, Dalipagića nijesam mogao da čuvam, na njemu niko nije postavljao odbranu, jedino je on mogao da ima loš dan. Šerbijak je bio dosta težak za čuvanje. A najdraža utakmica mi je bila kada sam 1980. godine čuvao Šolmana u Splitu, legendu jugoslovenske košarke. Imao je 300 utakmica za reprezentaciju. Igramo protiv "Jugoplastike", ko dobije postaje prvak. Šolman je bio lijep kao maneken, a Boša je fantastično poznavao psihologiju igrača. Rekao mi je da ga samo u početku zadržim, i on neće moći više ništa da napravi. Tako je i bilo. Ja 22 godine, potpuno sam ga izgubio, blokiram ga na njegovom terenu, pred njegovom publikom. U toku cijele utakmice dao je samo osam poena, a do tada prosjek mu je bio 25-30, bez trojki. Taj meč dobijemo sa 73:71 i postanemo prvaci. Sa "Bosnom" sam bio dva puta prvak Jugoslavije, prvak Evrope, uzeli smo dva, tri puta Kup.

- Bili ste odličan igrač, zašto ste karijeru nastavili u Švajcarskoj?

- Prije se nije moglo ići u inostranstvo prije 27-28 godine. Bila su druga vremena, jer su sve evropske ekipe mogle da angažuju samo dva stranca, i to su obično bili igrači ekstra klase, pored kojih je teško bilo naći angažman. Mene je u Švajcarsku zvao Rimac, trener "Lozana", nekada u "Jugoplastici". Ja sam imao namjeru da probam u Italiji, ali mi je Rimac lijepo rekao - ako odem u Italiju potrošiću se prebrzo, a u Švajcarskoj mogu da igram kako želim. Nijesam se pokajao, bio sam prvi strijelac švajcarske lige godinama. Igrali smo tri puta u finalu, ali sva tri izgubili.

- I onda kad mnogi igrači završavaju svoju karijeru, Vama se desilo nešto nevjerovatno?

- U dogovoru sa porodicom, pošao sam u Belgiju da završim karijeru, a ostao 10 godina! Sa 34 godine počnem u belgijskoj ligi, i završim karijeru sa 44! To su mi najbolje sezone u karijeri. Tamo se mnogo ulaže u košarku, sale su uvijek pune. Igrao sam dvije godine u Iperu, dvije u Briselu, pet u Alstu i jednu za "Lijež". Ostao sam još godinu i kao pomoćni trener svom bratu Savu u ekipi "Šarloa". Te godine smo uzeli titulu samo sa jednim porazom. I onda sam rekao: dosta, vraćem se u Bar.

- Čime se bavite sad?

- Treniram juniorsku ekipu "Mornara", volonetrski i iz zadovoljstva. Nemam ambicije da se bavim trenerskim poslom. Dugo sam igrao, i izgnjavio sam se. Sad gledam utakmice potpuno opušteno, nemam opterećenje pobjede. Ko god igra lijepo, ja navijam za njih.

Cijela porodica Vučević je prožeta vezama sa sportom. Borova supruga Ljiljana (Kubura) je igrala košarku za sarajevski "Željezničar", bila i u reprezentaciji. Sin Nikola je veliki talenat crnogorske košarke, kćerka se bavila odbojkom. Brat Savo je priznati košarkaški trener, dok je njegova supruga Ljiljana Mugoša olimpijski šampion u rukometu.

vrh strane