STAVILI MI ZMIJU ZA VRAT!

Da nije bilo revijalne utakmice između "Novinara" i "Političara", mlađa generacija nikada ne bi znala kakav se golman krije u barskom dopisniku "Dana" DRAGANU BAKI STOJANOVIĆU. Njegove maestralne odbrane, koje su donijele pobjedu "Novinarima", nijesu iznenadile samo one koji pamte kako je Baka branio za "Mornar", "Petrovac" i "Lovćen". Po sopstvenom priznanju umio je da "zaspe" i da primi gol iz velike daljine, ali zbog nevjerovatnih refleksa šutevi iz šesnaesterca i peterca bili su dječija igra za Baku. Ima, međutim, "sreću" da će ga pamtiti više po drugim stvarima, nego po odbranama.

- Tvoj čuveni "susret" sa zmijom se prepričava, i već je dobio obrise urbane legende.

- Ta utakmica "Ibar" – "Mornar", na kojoj se desio taj nesvakidašnji događaj, odigrana je 1970. godine. Koliko se sjećam, baš sam dobro branio, i Rožajci nijesu mogli da mi daju gol. I zamisli čega su se dosjetili - neko je donio polumrtvu zmiju, šarku od pola metra, a kako je mreža bila baš blizu ograde terena, stavio mi je pravo za vrat.

- Znači nije bila bačena na tebe, kako se pričalo?

- Ne, spustili mi je pravo za vrat. Osjetio sam nešto hladno. Nijesam imao pojma što se dešava. Trgnuo sam glavom, kad gledam dolje – zmija! Bila je krvava, još se uvijala. A ja, dijete, drugi razred Gimnazije, odmah bježi sa gola do sudije, čini mi se da je bio Marić. Rekao mi je da se vratim na gol, samo da izvučemo živu glavu odavde. Tako je i bilo, i ja sam jedan za drugim primio četiri gola. I publika se smirila.

- Događaj je baš odjeknuo u crnogorskim medijima?

- To su bile godine kada se svašta dešavalo na terenima crnogorskim. Posebno na sjeveru je bilo teško igrati. Digla se velika frka. Interesantno je - kada su Rožajci nakon toga došli u Bar da igraju, u "Pobjedi" je osvanuo komentar da Barani spremaju revanš za gostujućeg golmana: morskog psa. Poslije godinu-dvije, kada sam branio za "Lovćen" na kup-utakmici protiv "Ibra", publika me prepoznala, bacali mi neke konopčiće i vikali: zmija, zmija.

- Fudbal si zbog posla batalio u 30-oj godini života. Brzo si položio za saveznog sudiju, ali si opet punio novinske stupce.

- Da, da, moj slučaj iz Ulcinja. Utakmica Južne regije "Ulcinj" – "Tara" Cetinje, a nas trojica sudija - svi službenici SUP-a: Milić Bubanja, Rajko Bulatović i ja. Službeni pištolj sam ostavio kod delegata Matkovića da ga on pričuva. Cetinjani poveli. Nastade pomama, po domaćinu je gol bio iz ofsajda. Na teren ušlo sedamdesetak ljudi, vidio sam da neko udara Bubanju, a dežurni policajac neće da reaguje. Prišao sam mu i rekao: "Sad ćeš da vidiš kako mi to u Baru efikasno rješavamo". Izvadio sam pištolj, i odmah su se svi razbježali, i publika i igrači.

- Time se priča ne završava, vidim da imaš popriličan broj isječaka iz novina.

- Poslije utakmice nas privedu da damo izjave, a predmet se pošalje istražnom sudiji, da ispita da li je bilo elemenata za krivičnu prijavu. Sudija Petar Stojanović - nije mi rod - oslobodio me svake odgovornosti kada sam mu pročitao neke od telegrama podrške koji su mi stigli. Imam utisak da se od tog događaja popravilo i stanje u crnogorskom fudbalu. To je odjeknulo u cijeloj Jugoslaviji. Vidi ove naslove iz novina: "Da ne bi pištolja ode glava", "Cetinjani ogorčeni", "Sudija kao kauboj", "Sudija spriječio linč", evo čak i karikatura na prvoj strani "Sporta", ali me nijesu baš dobro nacrtali jer sam već tada imao brkove.

vrh strane