ŠTO MOŽE ALJO, NE MOŽE NIKO

Umjetnost kao čin stvaranja, svojina je pojedinca. Kada postane doživljaj ili saznanje, nužno je skopčana sa kolektivom i zajednicom, njena je duhovna tekovina. Umjetničko djelo postoji samo po sebi živeći svoj život, čak i onda kada je sklupčano negdje u kutku zaborava, daleko od očiju znatiželjnih. Međutim, tek kada postane dostupno očima zajednice onda umjetničko djelo postoji za druge, legitimisano i označeno kao umjetnost, a njegov stvaralac – umjetnikom.

Ovo načelo istorije i estetike potvrdila je i izložba, simbolično nazvana “Kamen je znamen”. Sjajna zamisao, mada zakašnjela, oživotvorena je time što je na jednom mjestu okupila, pored već priznatih, školovanih umjetnika, i one kojima je ova vrsta djelatnosti samo hobi ili je makar oni tako doživljavaju. Ugledalo je svjetlo dana sve ono za šta su, do sada, znali samo rijetki radoznali prijatelji ovih istinskih stvaralaca. Neki iz skromnosti ili stidljivosti, a neki iz samo njima znanih razloga živjeli su tišinu svoje anonimnosti, stvarajući od kamena i na kamenu za ovo podneblje djela izuzetnog estetskog sadržaja.

Najstariji od njih, i po godinama i po stažu, ALIJA MEHANOVIĆ, zanatlija – metalac po struci, umjetnik po vokaciji, i pored svojih 85 godina, još uvijek razgovara sa podrumijskim kamenjem. Odabira, kaže, one najljepše i najprikladnije komade, obrađujući ih "onako iz zanimacije", pritom ostvaljajući zadivljenim sve one koji ga znaju. "Što može Aljo, ne može niko” - njihov je najčešći komentar. Blizina Stare masline na Mirovici, izgleda, i podmlađuje ljude – Alija izgleda makar 15 godina mlađi. U njenoj blizini sagradio je kuću, i tu smo ga, ispred nje, na trenutak, odvojili od njegovog svakodnevnog posla. Priča nam o svom životu, poslu, “strpljenju koje ga je spasilo”, neobičnom hobiju, uvjeravajući nas da još uvijek, u ovom svijetu profitabilnog duha, postoje i oni koji se umjetnošću bave iz unutrašnje potrebe, jer do sada ništa od onoga što je napravio nije prodao. Neće, kaže, ni od sada. Usput, prisjeća se Alija jednog drugog vremena, njegovog, poslijeratnog Bara, Pristana, Starog Bara i njegovih zanata, koji zamiru. Otkriva nam lice grada koje postoji još samo na starim crno-bijelim fotografijama.

- Ja sam ovdje, na Mirovici, od 1945. godine. Rođen sam u Vladimiru, u selu Kosić, đe sam i odrastao. No, ono što valja od života, ovdje mi je prošlo. Došao sam među ovaj narod, složili smo se, imao sam i imam dobre komšije i prijatelje, bez problema sam do sada živio. Uvijek sam gledao samo svoju rabotu. Prvo sam radio na staroj željeznici, održavao sam onoga “Ćiru”, što ga više nema, do ’57-e. Onda sam nekih deset godina bio u stambenim preduzećima, a od ’67-e do penzije bio sam u Medicinskom centru.

-

 Slika starog Pristana mi je i danas pred očima. To je bilo nešto delikates, mi boljeg grada nijesmo ni imali, niti smo za bolji znali. Tu su bile sve trgovine, sva nadleštva, čak i bioskop. Po Topolici, od Volujice, pa do mosta od Željeznice, moga’ si žabu viđet’, ničega nije bilo. Jedino hotel “Rumija” i poslije rata sagrađena Poljoprivredna škola, onamo, pored Dvorca. Bar je stradao svake godine od poplava, radnje na Pristanu su često bile poplavljene, jer je Rikavac stalno mijenjao tok. Cesta je bila od Biskupade do Monopola, kroz pjacu pristansku, od mosta od Pristana, prema Dvorcu i dalje, ka Sutomoru. U Baru je svako svakoga znao. Odavde, s Mirovice, do Pristana znam svaku kuću đe je bila. Mogu ti nabrojiti od Mosta Božovića do Stare raskrsnice, svih sedam kuća. Danas ih je na hiljade. No što ćeš, vrijeme ga je donijelo.

- Kamenom se bavim otkad znam za sebe, a ovakvom obradom negdje od šezdeset i neke. Svako ima neki hobi. Mene je to zanimalo i zato gubim vrijeme tu. Što se tiče rada, radim vječito. Po struci sam metalac i sa metalnim predmetima sam radio što sam htio: što su mogle dvije ruke, ja sam uradio. No, sa metalom je lakše, dodaš komad, skineš komad, a sa kamenom – ako ti se otkine komadić, mo’š ga bacit’. To je najteža rabota koja postoji. Nije to rad dlijetom ili čekićem, kada imaš veći prostor, sve što radim to je sa specijalno napravljenim dijamantskim iglicama. Sve malo po malo, grebanjem, to je rad iz čiste ljubavi.

- Pitaš me, otkuda strpljenje. Mogu ti reći da me ono spasilo u životu. Znao sam da radim po cijelu noć sa kamenom, da ne zaspim i odem ujutro na posao. Napravio sam mnogo toga, mnogo više od onoga što ste vidjeli na izložbi. Imam lanac od kamena, napravljen iz jednog komada, a to je bilo teže napraviti od bilo čega. Mislim da sam dar za ovo naslijedio od oca. Ono što je on radio, malo je ko mogao, ja sam daleko, daleko iza njega. Međutim, nikad nijesam ostavio drugu važniju rabotu da bih se bavio hobijem. Za ovo, do sada, vjerovatno, niko nije znao, osim rijetkih prijatelja. Od novinara, jedino je pok. Boško Milošević razgovarao sa mnom i to na preporuku dr Danila Malića. Mada, iskren da budem, nijesam ni želio da se to ističe. Gledam sada, preko TV, tamo neki ljudi kažu da su umjetnici; nađu neki korijen od drveta, pa ga izlože – tobož je nešto uradio. Čini mi se da je za ovo moje potrebno malo više truda. Rad bih bio da ova moja djela vide neki stručnjaci koji više znaju i da ocijene moj trud.

- Kamen za svoje eksponate sam nalazio najčešće u lovu, to mi je, takođe, bio hobi. Komad kamena, od kojeg je napravljeno ono što ste vidjeli u galeriji, našao sam u Gorani, bio je obješen na grani. Ne znam ko ga je tamo stavio. I tako, došla mi je ideja da bi se mogao obraditi, zapeo sam i nije bilo te sile koja mi je mogla volju slomiti. Ono što ja uhvatim u ruke, završavam, makar radio pet godina. Ne mogu da kažem da sam veliki majstor, ali znam da malo ko ima veće strpljenje od mene. Imam jedan običaj, moje mušterije kažu grdan, kada nekome nešto radim, ne ostavljam to dok ne završim, pa ko hoće da čeka, nek’ izvoli. Radio sam svašta, pisaće mašine, alat, kao i sa drvetom od kojega sam pravio kundake za puške.

- Smatram da je vajarstvo, izrada skulptura, mnogo lakša od ovoga, jer uvijek je skuplja dječja obuća od one za odrasle. Lakše je obraditi krupan predmet, majstor se na malome poznaje. Ako ste gledali onaj moj eksponat na izložbi, vidjeli ste Titov lik na njemu, veličine kutije za šibice. E, to je rabota! Danima grebanje i samo grebanje. Nikada mi se nije desilo da nešto pokvarim prilikom rada. Kažu, slomilo se, puklo! Ne može da se slomi, ni da pukne, ako imaš ruku i osjećaj koliko po nečemu treba da udariš, da stegneš, jer radio sam i preciznije stvari od kamena. A pogledajte ovaj lanac od kamena, tu nijesam cijenio vrijeme, ono ne postoji, imao sam kamen ispred sebe i ruku, komadić po komadić. Mala greška – i sva muka uzalud! I tako, možda mjesec dana, možda dva, zaista ne znam. Ovo drugo što vidiš je granit, kremen-kamen, najtvrđi koji se može naći u prirodi. Na njemu sam s jedne strane napravio graviru masline na Mirovici, a s druge graviru Bara, koju sam našao na nekoj fotografiji. Ovdje ništa mašina ne može da napravi, jer kremen prska kao staklo, za samo jednu brazdu po njemu trebaju ti sati grebanja.

- Ovo što sam napravio, za sebe sam radio i ne bih prodavao. Možda ovo nema neke vrijednosti; to su sve male stvari, ali, kažu, ni zlato nije skupo što je zlato, nego što je trud uložen u njegovu obradu veliki. Rekli su mi neki prijatelji iz Amerike da svoje eksponate odnesem i prodam tamo. Nijesam htio, pare dođu i odu, ovo ostaje. Ostaje mojima. Ako hoće da čuvaju. ^ovjek koji nema talenta ne može da radi. Na silu se ništa ne radi. Volja i strpljenje mogu sve; to su dva brata, ako jedan fali, gotovo je. Opet ponavljam, strpljenje spašava čovjeka kome ga je Bog dao. Nijesam mimo svijeta, ali sam aždaja za rabotu. Nema te rabote koja me osvojila, a ja sam svaku. Mora se rodit’ čovjek za sve. Za ovo nijesam učio nikakvu školu, osim onih četiri razreda i ovih kurseva za metalski zanat. Svaki živi čovjek ima nešto vrijedno u sebi. Kakav god da je, možda na oko nikakav, mali, grdan, uvijek ima neku vrijednost. U rukama, očima, nogama, glavi. I uvijek ima nešto što nemam ja. Ovo što ja radim nekome se ne sviđa, neko bi vadio oči da ima ovakvu ruku. Koliko ljudi, toliko ćudi.

- Osamdeset mi je i peta godina. Mislim da me uvijek rabota držala, kad budem nju ostavio, znam, spreman sam za Belveder, za ono naše groblje. Fizički napor me je pratio cijelog života. Vidiš ove dvije kuće, sav kamen za njih, izvadio sam odavde, iz rijeke, tesao ga, obrađivao, nosio. Kažem, rabota nikoga ne davi, već briga, ona nagrdi čovjeka, izije ga kao rđa. Inače, vrlo malo spavam, ne sada nego i ranije, možda četiri-pet sati noću. To mi je bilo dovoljno. Nikada nijesam imao nekih zdravstvenih tegoba i ne znam što je bolnica. 

- Prva izložba na kojoj sam učestvovao, bila je 1960-te. Imao sam tamo četiri eksponata, dva se jako dobro sjećam. Bio je to veliki brod od metala, maketa razarača “Dubrovnik”, bivše Jugoslovenske kraljevske mornarice. Do najsitnijeg detalja urađen. Zatim, sjećam se i moje dvije igle od šivaće mašine koje sam napravio iz jednog komada, da ne bi neko pomislio da sam ih skinuo s mašine. Ta izložba je bila kod bioskopa na starom Pristanu. Bilo je puno radova, svih zanata. Šnajdera, šuštera, mehaničara... Bilo je jako lijepo. Da je sreće, trebalo bi svake druge, treće godine to organizovati. Grijeh je da se za nekoga ko vrijedi ne sazna. Ovi mladi danas ne rade ništa, imaju sve mogućnosti, alate svih vrsta, svaki način. Mi smo nekada kovali burgije da bušimo željezo. Danas ima alata, ne znaš ni za šta je. Izgubljene su i škole u privredi, da one postoje, bilo bi više talenata. Svi stari zanati nestaju, to je jedno kočenje privrede. Sjećam se Starog Bara, one jedne ulice, a sa jedne i druge strane radnje, ljepota: šnajderi, limari, obućari, kujundžije, kalajdžije... Danas niko ništa ne popravlja. Ovako će se teško moći. Kleknuće ovaj narod.

Ovo je samo prvi dio priče o Aliji Mehanoviću, onaj manji, koji je on ispričao. Drugi dio govore njegova djela, lanac od kamena iz jednog komada, gravira u kremenu, likovi i portreti u kamenu, makete brodova... Pred tim umjetninama čovjek ostaje začuđen i zapitan, koliko li je sati svaka od karika kamenog lanca u sebi izbrojila, koliko li je Alijinog strpljenja svaka bora na Maršalovom liku u kamenu za sebe potrošila. Odgovor Alije Mehanovića bio bi “možda ovo nema neku vrijednost, ali ja to radim iz zadovoljstva i samo za sebe, za svoj ćef”.     

Suljo Mustafić, 2001. god.

vrh strane