GLAS JE SPONA LJUDI I BOGA

ALEKSANDRA VOJVODIĆ živi svoj san. Profesor je muzike i solo pjevanja. Baranka rođenjem, poslije završenog školovanja, prva je operska pjevačica koja se vratila u rodni grad.

- Kada ste prvi put, s obzirom da ste od djetinjstva imali sklonost ka muzici, vidjeli sebe kao opersku divu?

- Nisam ja otkrila tu sklonost, moji roditelji su. Pričali su mi da sam već od tri godine znala satima da slušam ozbiljnu muziku, a svi predmeti u kući koji su mogli da proizvode zvuke, bili su moje igračke. Primjetivši moju skoro opsjednutost muzikom, upisali su me u nižu muzičku školu. Učestvovala sam na svim školskim priredbama i takmičenjima, a to je bila velika potvrda mom talentu. Tada o sebi kao operskoj divi nijesam uopšte razmišljala. Prelomni trenutak u mom konačnom opredjeljenju bio je dolazak operske pjevačice iz Ukrajine, Larise Dašić Simović, i otvaranje odsjeka za solo pjevanje u srednjoj muzičkoj školi u Podgorici. Prisustvujući njenom prvom koncertu, postalo mi je jasno da je glas spona između ljudskog i božanskog. Poželjela sam da budem Ona. Sve moje muzičke aktivnosti su od tada bile podređene solo pjevanju.

- U Vašoj profesionalnoj biografiji najzanimljivija je saradnja sa operskom divom Radmilom Bakočević. Kako je došlo do te saradnje?

- Upoznala sam je kao člana žirija na međunarodnom takmičenju "Petar Konjović", a ponovo sam je srela na prijemnom ispitu na Muzičkoj Akademiji u Beogradu, gdje, iako osvojivši potreban broj bodova, zbog ograničenog broja kandidata nijesam primljena. Nastavila sam da studiram na teoretskom odsjeku u Podgorici. Nakon mjesec dana me je potražila, žaleći što nijesam upisana u prvom roku, ali ja sam bila ogorčena i nijesam htjela da se pojavim na ponovnoj audiciji, smatrajući da sam oštećena. Završavajući Akademiju na Cetinju, dobijam poziv od prof. Rajka Ljumovića da dođem na prijemni ispit na Muzičku akademiju u Sarajevu, odsjek solo pjevanje. Primljena sam u klasu prof. Aleksandre Ivanović, koja se neposredno prije početka nastave teško razboljela, pa je njenu klasu preuzela Radmila Bakočević! Na prvom času smo bile iznenađene, i ja, i moja profesorka. Osjećajući se odgovornom, posvetila mi je svu moguću pažnju. I dalje bdi, nastojeći da u svijetu opere zauzmem mjesto koje, po njenom mišljenju, zaslužujem.

- Potrebna su velika materijalna sredstva da mlada osoba na ovim prostorima završi dva fakulteta. Ko Vam je pomagao?

- Tako je. Posebno zato što sam od 14-te godine bila van svoje kuće i van svoga grada. Sve troškove školovanja snosila je moja porodica. Moram istaći težak trenutak u životu, kada je zbog smrti moga oca i ukupne situacije u zemlji, došao u pitanje nastavak mojih studija. Na svu sreću, tu su bili ljudi koji su razumjeli - tadašnji ministar prosvjete i nauke u Vladi RCG - Predrag Ivanović, na zahtjev Opštine Bar, a u okviru akcije "Pomoć talentima" i naš sugrađanin, Rajko Ičević. Njihovo dobročinstvo ću uvijek pamtiti.

- Kako se povratak u Bar odražava na Vašu karijeru? Ima li u našem gradu prostora i sluha da se mlada žena afirmiše u poslu kojim se Vi bavite?

- Moja karijera je tek u povoju. Za sada sam zadovoljna onim što radim, i načinom na koji su me prihvatili moji sugrađani, prijatelji. Na mom koncertu posvećenom rodnom gradu bilo je 200 posjetilaca. Nakon šest godina rada u muzičkoj školi kao profesorka solfeđa, teorije muzike i dirigent hora prešla sam u O.Š. "Meksiko", iako mislim da osnovna škola nije mjesto za operske pjevače, jer rad u školi uništava najdragocjeniji instrument - glasne žice. No, ja sam dokaz da je čovjek samo u Božjim rukama.

- Kako ste došli na ideju da pripremite, i na svoj način otpjevate Himnu Baru, pjesmu koja je nastala prije dvije decenije?

- Pjesmu sam čula, a i sama pjevala, još kao učenica niže muzičke škole. Ostala je da trajno živi u meni, i usavršavala se, i dobijala formu u skladu sa mojim muzičkim napredovanjem. Naročito refren koji bi mi u ušima zazvučao svaki put kada bih šetala pored mora. More je budilo sjećanje na nju, ona na moje djetinjstvo, moj grad, prijatelje... Poželjela sam snažno da je zapjevam, onako kako sam je osjećala: toplo, ushićeno, uzvišeno, himnično. Krenula sam u potragu, i otkrila da ju je napisao Božidar Fićo Filipović, a muziku komponovao Miki Jelenić. Jelenić je pronašao pjesmu i sjeo za orgulje, napisao note - oživio muziku. U studiju "Gain", Miki, Noco Brajović, Aleksandar Basarab i ja snimali smo pjesmu. Želja mi je bila da se prvi put čuje na najljepšem mjestu i najljepšim povodom, onako kako sam je ja osjećala. Tako je i bilo - uz bedeme Starog grada, uz slike Nikole Gvozdenovića i glamuroznu režiju reditelja Blagote Erakovića, a povodom jubileja - XX Barskog Ljetopisa. Zvuči nevjerovatno, ali sam tek kasnije saznala da je ona urađena namjenski za otvaranje prvog Barskog ljetopisa, i da ju je tom prilikom izvela podgorička pop grupa "Rolly".

- Svaki nastup operske dive je kompleksan i zahjevan. Šta je potrebno da ona ima osim glasa?

- Glumačke sposobnosti, muzikalnost, obrazovanje, figuru, mora biti stabilna ličnost i imati sposobnost komunikacije sa publikom. Garderobu biram prema sadržaju i vremenu u kojem je kompozicija nastala.

- Ko je privatno Saška Vojvodić?

- Energična, duhovita, vedra i komunikativna osoba, dobronamjerna, spremna da pomogne. Opsjednuta ljubavlju prema muzici, ljudima i životu. Osoba koja često pati zbog nerazumijevanja i povreda, ali koja zna da prašta. Imam sina Iliju od deset godina. On je takođe talentovan za muziku, pa razumije moja osjećanja i strahove pred nastupe i za vrijeme nastupa. Pomaže mi tako što drži čvrsto stisnute pesnice dok sam na sceni. A najveći poklon mi je njegovo oduševljenje i zagrljaj poslije nastupa.

- Koju muziku slušate u trenucima opuštanja?

- "Neverne Bebe", Gibonnija, a od stranih izvođača Lauru Pausini, Christinu Aguileru. Volim da slušam muziku Nebojše Đukanovića iz grupe "Grim".

vrh strane