BARANI U DIJASPORI

Suljo Mustafić

Nije moguće ustanoviti kada su prvi Barani organizovano ili pojedinačno počeli iseljavati i odlaziti u "bijeli svijet", u potrazi za boljim i sigurnijim životom. Teško je i utvrditi koja je vremenska granica koju treba uzeti da se određena grupa ljudi imenuje "dijasporom", i koliko je potrebno naraštaja da prođe da bi neko prestao biti nečija "dijaspora". Jedan veliki antički tragičar je govorio da "dok čuvaš jezik, tvoj zavičaj je slobodan i u tebi ne stanuje tuđin". Uglavnom, priča o barskim iseljenicima govori o hiljadama porodica čiji potomci danas žive širom svijeta, na svim kontinentima, od Australije do Amerike.

Veća iseljavanja iz Bara počinju da se dešavaju dolaskom osmanlijske vlasti, krajem 16. i u 17. stoljeću. Prva organizovana kolonija iseljenika bili su oni iz Crmnice, petnaestak porodica koji su 1657. otišli u Istru, odnosno grad Peroj. Do danas su zadržali svoje običaje, vjeru i ćirilično pismo koje koriste na nadgrobnim spomenicima. Istru su naseljavale i druge brojne etničke skupine, ali niko kao ta enklava nije sačuvao sopstvena folklorna obilježja.

ŠESTANI OKO ZADRA: Početkom 18. stoljeća zabilježena su veće migracije, od kojih je najpoznatije iseljavanje iz Šestana na mletačku teritoriju, u blizinu Zadra. Odvijalo se u dva perioda, 1726. i 1733. godine, uz rukovođenje dotadašnjeg Nadbiskupa barskog Vicka Zmajevića koji je u međuvremenu postao Nadbiskup zadarski. Razlozi za iseljavanje bili su višestruki - ekonomski ponajviše, ali svakako i stalni sukobi, bilo sa turskom vlašću, bilo sa susjednim Crmničanima, a nerijetko i međusobne zavade koje su završavale ubistvima i osvetama. Zanimljivi su i toponomastički tragovi njihovog doseljavanja u Dalmaciju, nazivi mjesta - Arbanasi, Šestanci itd. Među ovim  iseljenicima nijesu bili samo Šestani, značajan je broj porodica bio iz Mrkojevića, Šušanja, Spiča... Među potomcima tih Barana nalaze se i mnoge značajne hrvatske ličnosti - spomenimo Đani Maršana, pop pjevača iz sedamdesetih, naučnika Kruna Krstića, lingvistu Aleksandra Stipčevića, režisere Joakima i Danijela Marušića, zatim Josipa Pina Đerđu - košarkaša i kasnije trenera KK "Zadar", pa Ivana Petanija, biskupa šibenskog.

AMERIKA I ZLATO ŠTO SJA: Počev od sredine 19. stoljeća, odnosno doba čuvene "zlatne groznice", značajan broj Barana našao se među iseljenicima koji su masovno i organizovano odlazili u Ameriku. Najviše ih je išlo ka sjeveru, prema Bjut Montani, Kanadi, Aljasci. Značajan broj se zadržava u Čikagu i Detroitu, a neki odlaze prema Kaliforniji i Arizoni. Učestvuju i u osnivanju prvih iseljeničkih društava i organizacija koje su čuvale zavičajna obilježja, jezik, folklor i kulturu. Iseljenici su odlazili često sa pozajmljenim parama, nijesu imali prihvatnih stanica, bili su prisiljeni da se sami snalaze, i samo je poneko imao prijatelje ili članove porodica da im pomognu u prvim danima pečalbe. Radili su uglavnom najteže poslove - kopali u rudnicima uglja, bakra, zlata, srebra, u fabrikama i na gradilištima. Neki od njih su donijeli značajan novac, za to vrijeme pravo bogatstvo; neki se nikad nijesu vratili, mnogi su ginuli u rudokopima ili umirali od tuberkuloze bez adekvatne ljekarske njege. Danas, neke ugledne barske porodice imaju značajna bogatstva u zemlji i maslinjacima, zahvaljujući precima koji su radili u sjeverno-američkim rudokopima. Značanja kolonija iseljenika iz Crne Gore, među kojima ima i nemali broj Barana, živi još od početka 20. stoljeća u Južnoj Americi, tačnije u Argentini, u gradu General Maderijaga. Danas je riječ o hiljadama njihovih potomaka, među kojima ima uspješnih privrednika, naučnika, sportista, političara, koji sve manje čuvaju svoja obilježja i čije su veze sa Crnom Gorom sve slabije.

U STAMBOLU NA BOSFORU: Na drugoj strani, znatno prije Amerike, svojim sjajem i bogatstvom Istanbul i Turska su privlačili mnoge Barane. Vjerovatno su prve generacije odlazile još u 17. i 18. vijeku, jer je centar tada najmoćnije države svijeta nudio mnogo mogućnosti za bolji i bogatiji život od zavičaja. Obimnija istraživanja o tome nikada nijesu sprovedena, ali je poznato da su, još u periodu prije 1878. godine,  brojni iseljenici iz Tuđemila, Spiča, Zubaca, Šušanja, Mrkojevića, Mikulića, Šestana, Krajine, Zaljeva i Starog Bara živjeli u Istanbulu. Neki su stizali i dalje - prema Siriji i Egiptu, pa je zabilježeno da je jedna kolonija Tuđemilaca radila oko Sueca, sredinom 19. vijeka. Radili su i mnoge druge poslove: bili baštovani, kavazi, majstori, ugostitelji, kuvari, a veoma često su se školovali i napredovali u državnoj administraciji i vojničkoj upravi. Oni jači i stasitiji obično bi radili kao čuvari i tjelohranitelji turskih uglednika.

Značajan broj ostao je do danas u Istanbulu i po čitavoj Turskoj. Zabilježeno je da su se međusobno pomagali, bez obzira na vjeru ili narodnost, čime su čuvali svijest o zajedničkom podrumijskom zavičaju iz kojeg su krenuli. Poznato je da je njihovo omiljeno sastajalište bio hotel "Karadag" (na turskom - "Crna Gora"), koji se održao sve do sredine 20. vijeka. Iz  Krajine i Ostrosa, takođe, iseljava značajan broj ljudi. Imali su svoje kolonije u Istanbulu, a svakako najznačajniji Baranin tog vremena bio je Tahir-paša Dragović (rodom iz Dragovića kod Ostrosa), ministar na sultanovom dvoru, koji je početkom 20. vijeka pomagao, kako svojim Krajinjanima, tako i Krnjičanima, Seočanima i ostalim Baranima koji bi se našli u kakvoj nevolji u Istanbulu.

IZ KOMITA - U TURSKU: Na prelazu dva vijeka, bilježimo još dva talasa iseljenika. Prvi je bio nakon 1878. godine, kada značajan broj Tuđemilaca, Starobarana, Zaljevaca i Mrkojevića nije mogao da prihvati novu vlast i društvene okolnosti, te odlazi smatrajući da će samo u Turskoj sačuvati svoj identitet. Neki su se kasnije i vratili, ali značaj broj je ostao zauvijek. Drugi talas bio je početkom 20. vijeka, nakon balkanskih i poslije Prvog svjetskog rata, najčešće iz ekonomskih, ali i iz političkih razloga.             

Zanimljiva je priča o dvojici Durakovića iz Tuđemila - Muratu Saljovom i Bećiru Usovom, oficirima kraljevske crnogorske vojske. Oba su bili članovi komitske družine Sava Raspopovića. Nakon razlaza sa Raspopovićem i očigledne propasti komitovanja, našli su se u Istanbulu. Muratov sin Ismail postao je jedan od najškolovanijih turskih oficira i komandovao je turskom invazijom na Kipar, početkom 70-ih. U periodu od 1990. do 1998. bio je i načelnik generalštaba kopnenih snaga turske vojske. Njegovo prezime u Turskoj, kao i ostalih Durakovića je Karaday (u bukvalnom prijevodu – doseljenik iz Crne Gore).

Među potomcima iseljenih Barana u Istanbulu ima poznatih advokata, ljekara, oficira, policajaca, privrednika. Jedan od najpoznatijih turskih privrednika i najbogatijih ljudi u svijetu je Šarik Tara, porijeklom iz Nikšića. Ali, ako je vjerovati staroj poslovici da iza svakog uspješnog muškarca stoji po jedna uspješna žena, onda je za njegov status zaslužna Baranka. Naime, njegova supruga je porijeklom iz Zaljeva, od Čobića koji su u pečalbu otišli još početkom 20. vijeka. Brojna barska dijaspora u Turskoj nikad nije popisana, tamošnja udruženja su veoma slabo radila, jedine veze bile su njihove porodice, kao i imovina koju mnogi od njih imaju.

Uspostavljanje veza sa ovim ljudima, kao i sa onima koji se nalaze u drugim krajevima svijeta, uz istraživanje njihovog folklora, običaja i jezika moglo bi biti veoma zanimljivo sa više aspekata. Priča o našim iseljenicima je priča o nama samima, odnosno našim precima od prije vijek ili više, jer su upravo oni ponijeli i trajno sačuvali jezik i običaje tog vremena. Naravno, sve ovo vrijedi ukoliko posljedniji vozovi još nijesu prošli, jer asimilacija je najizraženija u velikim gradovima - male zajednice teško čuvaju  identitet, bilo da su u Njujorku ili Istanbulu.

Iseljavanje iz Bara, odnosno pojedinačni i porodični odlasci u pečalbu nijesu prestali ni nakon Drugog svjetskog rata. Naprotiv, zbog ratnih dešavanja, stanovništvo u seoskom dijelu tadašnjeg barskog sreza je bilo znatno osiromašeno, a poznata "izgradnja zemlje" najviše je pogađala one u ruralnim sredinama. Konfiskacija imovine i posebno zemljišta svima za koje je procijenjeno da pripadaju "konzervativnom" sloju - što će reći imućnijim seoskim i, znatno manje, gradskim porodicama, oduzimanje viška prihoda od poljoprivrede u stoci, žitu, maslinovom ulju, odnosno tzv. mjere rekvizicije, učinilo je da dobrostojeće porodice osiromaše, a one slabijeg imovnog stanja budu još siromašnije. To je natjeralo značajan broj mlađih da odlaze "trbuhom za kruhom".

Već u prvim poratnim godinama, više ili manje brojne grupe, slijedeći svoje rođake i komšije, otišle su ka Istanbulu. No, ovi odlasci su bili kratkog daha, jer je Tursku zahvatila ekonomska kriza, pa to više nije bio "carigradski raj" poznat iz priča njihovih predaka, koji su generacijama sticali veliki imetak širom osmanlijske carevine.

SIVIM KANALIMA VANI: Neki od iseljenika se razočarani vraćaju u zavičaj, neki se zadržavaju u Turskoj, a pretežno mlađi se odlučuju za novu avanturu - preko Turske dolaze do zemalja Zapadne Evrope, i dalje za Ameriku. Inače, već ranih 50-ih, uprkos zabrani odlaska, uglavnom ilegalnim putem značajan broj ljudi iz Zubaca, Spiča, Šušanja, Crmnice, Krajine, odlazi prvo u Italiju, a onda ka Francuskoj, koja je u tzv. "sivim kanalima" bila prva destinacija preko koje se obezbjeđivao odlazak u Ameriku. Još su živa sjećanja prebjega tih emigranata.

Najčešće bez ikakvih dokumenata, preko šuma Slovenije ulazili su u Trst, jer je taj dio granice bio manje obezbjeđivan od strane jugoslovenskih graničara. Najčešće sami, ponekad i u grupama, izloženi višednevnom gladovanju i opasnosti da ih uoče graničari, koji su mogli i zapucati, vrebali su najpogodniji trenutak i ulazili u Italiju. Uhodanim kanalima našli bi način da se, poslije nekoliko dana ili nedjelja, "prebace" u Francusku ili da se direktno zapute u Ameriku. Mnogi od njih ostajali su u Francuskoj ili se raseljavali prema drugim zemljama - najčešća odredišta bile su Švajcarska, Njemačka, Belgija i Britanija.

Odlazak ilegalnim kanalima nastavljen je i kasnije, početkom 60-ih, sada nešto sigurnijim putem, pa se sve veći broj ljudi, čak i porodično, odlučuje na odlazak. Najviše ih je bilo sa područja Mrkojevića, čiji su prvi emigranti upravo tih godina stigli u SAD.

AMERIKA I ZLATO ŠTO SJA: Svoj emigrantski hljeb prvi je u Čikagu potražio Emro Peković 1962. godine. Poslije njega uslijedio je pravi talas naseljavanja Barana. Tokom 60-ih i 70-ih, naselilo se preko 200 porodica iz svih krajeva: Starog Bara, Tuđemila i Krajine, Turčina i Mikulića, Zaljeva i Dobre vode, a ponajviše iz Mrkojevića i Gorane... I svi su se, iako iz zabitih i siromašnih sela, veoma dobro snašli. U početku su radili veoma naporne fizičke poslove na građevini i u održavanju zgrada. Međutim, koliko god da su bili teški ti prvi dani snalaženja, ipak je bilo lakše od kopanja, oranja ili čuvanja stoke u zavičaju. Iako sa veoma oskudnim obrazovanjem, zahvaljujući urođenoj vrijednoći, okretljivosti i pronicljivosti brzo su savladali jednostavnu formulu američkog društva koje svakom daje šansu da postane uspješan u poslu kojim se bavi.

Danas su većina Barana u SAD veoma bogati ljudi, čak i za tamošnje prilike, a njihova djeca amerikanizirana, završavaju najbolje škole. Naravno, shodno statusu, promijenili su se i poslovi koje obavljaju. Među njima danas ima uspješnih menadžera, trgovaca nekretninama, rukovodilaca i vlasnika građevinskih firmi, restorana, kao i uspješnih mladih ljekara, inženjera, advokata, profesora.

Drugi talas iseljavanja došao je početkom rata na našim prostorima. Ulazili su opet, "sivim kanalima", sa lažnim vizama na svojim pasošima, a neki i sa falsifikovanim pasošima, preko Meksika ili Kanade, uz rizik da budu uhvaćeni i deportovani u Crnu Goru. Naravno, ova vrsta ulazaka plaćana je golemim svotama, "u kešu", pojedinačno od deset do petnaest hiljada dolara. Tako je zajednica Barana u Čikagu proširena na, kako se procjenjuje, oko 500 porodica.

Osim Čikaga, značajna kolonija Barana nalazi se u Njujorku - preko 200 porodica iz Mrkojevića, Starog Bara, Dobre Vode, Zaljeva i sa područja Krajine i Ostrosa. Njujork je poznat po tome što u njemu živi najveći broj emigranata iz Crne Gore. U najvećem gradu SAD svoj dom je našlo više stotina porodica iz sela oko Ulcinja, Podgorice, Tuzi i Malesije, i čak nekoliko hiljada porodica iz Plava i Gusinja, te nešto manji broj porodica iz drugih krajeva Crne Gore. Procjenjuje se da, u tri generacije, u ovom gradu živi oko 30.000 crnogorskih iseljenika. Barane možete sresti širom SAD, ali veće kolonije (deset ili više porodica) postoje u Kaliforniji - u gradovima San Francisko, Los Anđeles, San Dijego i San Hoze, zatim u Sent Luisu (Misuri), na Floridi, kao i u Kanadi, i to u gradovima Toronto i Vankuver. Ima pojedinačnih slučajeva da se nekadašnjim emigrantima, sa početka 20. stoljeća, pridružile mlađe generacije njihovih rođaka, pa su samo nastavili već započete "biznise".

MAJKA FRANCUSKA I ZEMLJE-KĆERKE: Iseljevanja po Evropi odvijala su se u različitim fazama. Iako planirane kao privremene destinacije na putu ka SAD, često su evropske zemlje postale mjestom trajnog boravka. Najviše u Francuskoj - gdje su se prvi "snašli" iseljenici iz Zubaca, pa Šušanja, Starog Bara, Krajine, Zaljeva... Druga zemlja po broju barskih iseljenika je Njemačka. Gotovo iz svih barskih sela - od Crmnice, preko Šestana, Ostrosa do Starog Bara - pojedinci i porodice naseljavale su različite dijelove Njemačke. Organizovane kolonije iseljenika, doduše malobrojnije, nalaze se u nekoliko gradova Švajcarske, tako da u ovoj zemlji živi ukupno pedesetak barskih porodica.

Više pojedinačno, nego u grupama, nekoliko desetina porodica živi u Italiji i zemljama Beneluksa. Veoma dobro organizovana zajednica koju čini na desetine porodice iz Bara, živi u Beču, a ona je postala brojnija početkom 90-ih, kada su kod svojih rođaka, bježeći od ratnih dešavanja, utočište potražili mlađi Barani. Iste okolnosti odvele su, kao azilante, više desetina porodica u skandinavske zemlje. Socijalna sigurnost i visok životni standard učinili su da ostanu i nakon isteka "azilantskog" staža. Najviše ih je u Švedskoj, neki žive i u Norveškoj, Danskoj i, koliko je poznato, dvije porodice i na Islandu.

U potrazi za boljim životom prvi barski pečalbari stižu u Australiju još sredinom 60-ih godina. Poznato je da su ta putovanja, kako se tada govorilo - "na kraj svijeta", trajala po više od mjesec dana. Naime, toliko je trebalo da prvi glasovi o njihovom bezbjednom dolasku na ovaj kontinent stignu do njihovih domova. Tokom 70-ih godina, pridružuje im se ne mali broj njihovih srodnika i prijatelja. Tako danas u Melburnu, Sidneju i Pertu živi više desetina porodica iz Kunja, Mrkojevića, Pečurica, Turčina, Mikulića, veoma uspješnih u biznisu, počev od trgovina do mini fabrika i građevinskih firmi, a neki od njih su već dio svog zarađenog  kapitala investirali i u zavičaju. Barana, kažu, ima još dalje od Australije. Naime, nekoliko uspješnih biznismena, rodom iz Dobre Vode, sa porodicama živi u Novoj Kaledoniji i na Novom Zelandu.

ASIMILACIJA: Kao i druge iseljeničke zajednice, i Barani su prihvatili institucionalno uređeni način organizovanja. Udruživanje nastaje iz puke potrebe očuvanja svog identiteta, odnosno vrijednosti koje su bitne za tu populaciju. Bilo da je riječ o zavičajnim, folklornim osobenostima, jezičkoj specifičnosti, religijskim obilježjima ili nacionalnim osjećanjima, nigdje se tako duboko te vrijednosti ne čuvaju kao u emigraciji,  gdje već u prvom ili drugom naraštaju ljudi postaju "žrtve" neminovne asimilacije.

Još u prvoj polovini 19. stoljeća u Istanbulu, Barani su imali svoju organizaciju, odnosno mjesto gdje su, za "dobro i zlo", mogli da se obrate ili zatraže pomoć. Bila je to kafana i svratište - konak, odnosno neka vrsta motela. Zvala se "Karadag", prevedeno -"Crna Gora". U "Karadagu" je bilo prenoćište za, kako su govorili, musafire - goste ili one koji su tek pristizali tražeći svoju "nafaku" u velikom gradu. Ujedno, to je bilo mjesto susreta, druženja, zabave... Poznato je da su u "Karadag" dolazili svi, bez obzira kojoj vjeri ili naciji pripadali, i sa koje strane Rumije poticali. Kafana se nalazila na evropskoj strani Bosfora. Danas je to jedan od najelitnijih i najskupljih krajeva ove metropole.  Dakle, "Karadag" u Istanbulu, koliko je poznato, prvo je institucionalno utemeljeno udruženje Barana. Inače, ovo nije bila organizacija klasičnog uređenja, znala se hijerarhija naslijeđena iz starog kraja - prvi je bio iz najuglednijeg bratstva u zavičaju.

SKUPA SA SLOVENSKOM BRAĆOM: Barani, odnosno uglavnom Crmničani, koji se već sredinom 19. stoljeća našli u SAD, bili su dio većih kolonija crnogorskih iseljenika. U početku nijesu imali svoja udruženja, već su pripadali brojnijim. Tako su u San Francisku u Kaliforniji, iseljenici iz Crne Gore, zajedno sa Dalmatincima, formirali udruženje pod nazivom "Slovensko iseljeničko dobrotvorno društvo", osnovano još 17. novembra 1857. godine. Bilo je to prvo iseljeničko udruženje koje je pod različitim imenima radilo sve do 1918. godine. U jednom periodu imalo je preko 600 članova. Njegova uloga bila je višestruka, od humanitarnih aktivnosti do kulturno-obrazovnih, zabavnih, religijskih sadržaja.            

Političke borbe i previranja u Crnoj Gori odražavaju se i na dijasporu. Tako neki postaju članovi većih udruženja sa srpskim nacionalnim predznakom kao što su "Sveti Sava", "Srpsko jedinstvo", "Sloga", koje su osnivane u različitim gradovima SAD, a neka su imala imena "Crna Gora", "Njegoš", "Lovćen". Poznato je da su članovi društva "Sloga" osnovanog u Bjut Montani 1906. bili i naučnici Mihailo Pupin, Nikola Tesla, a od poznatih iseljenika Petar Vukčević, Vladimir Šarčević, Vaso Ćuković...

Zabilježeno je i osnivanje prvog pjevačkog društva, 1898. godine u Sent Luisu, čiji je predsjednik bio Đorđije Purlija, iseljenik iz crmničkog sela Dupilo. U prvoj polovini 20. stoljeća, odnosno u periodu između dva svjetska rata, društva se nalaze u svim većim gradovima Amerike - San Francisku, Detroitu, Čikagu, Njujorku, Nju Orleansu, pa njihova uloga biva i prosvjetiteljska, informativna, humanitarna... Naravno, isključivo je riječ o masovnijim udruženjima, tako da su se malobrojni barski iseljenici priklanjali većim kolonijama iseljenika iz Crne Gore.

PO POLITIČKIM PROPOZICIJAMA: Nakon Drugog svjetskog rata, institucionalno organizovanje iseljenika odvija se po političkim propozicijama, i to gotovo u svim državama: na jednoj strani iseljenička jugoslovenska društva koja su činili  poštovaoci socijalističkog poretka i tekovina revolucije, a na drugoj udruženja koja su bila strogo profilisana kao nastavljači tradicije ideologije kvislinških organizacija iz Drugog svjetskog rata. Barski iseljenici, uz malobrojne izuzetke, bili su u prvoj grupi organizacija. Bile su to najmasovnije organizacije, u svim većim gradovima svijeta - od Pariza, preko Rima, Njemačke, Londona, Skandinavije, gradova SAD, pa sve do Australije. Država ih je pomagala, preko Matice iseljenika, a njihova uloga bila je značajna, kako u očuvanju maternjeg jezika, kroz kulturno-prosvjetnu djelatnost, folklorne sekcije, tako i u promociji tekovina Titove socijalističke ideologije.

Sa raspadom velike države, dešavaju se i krupne promjene u našoj dijaspori. Dotadašnja udruženja ili nestaju ili mijenjaju karakter, postajući jednonacionalna, gdje su uglavnom bila zatvorena vrata za sve koji su pripadali drugoj vjeri ili naciji. Određeni broj barskih iseljenika priklanja se novonastalim udruženjima: srpskim, hrvatskim, albanskim, bošnjačkim, i manje brojnim crnogorskim - slijedeći svoj nacionalni ili religijski osjećaj. Tek sredinom 90-ih, nakon smirivanja ratnih tenzija, počinje se sa organizivanjem drugačijih udruženja koja su imala za cilj očuvanje zavičajnih vrijednosti barskog kraja, i ujedno radili na promociji ideje državne samostalnosti Crne Gore, koja je bila dominantna među ovom populacijom, a što će se i pokazati 21.maja 2006. godine, kada je na stotine Barana doputovalo na referendumsko izjašnjavanje.

"RUMIJA", "PRIMORJE": Najbrojnije i najmoćnije udruženje svakako je Kulturni centar "Rumija" u Čikagu. Okuplja oko 600 Barana koji žive u tom gradu. Osnovan je 1995. godine, i otvoren dva puta sedmično. Ima učionicu za maternji jezik, biblioteku i čitaonicu, prostor za vjerske aktivnosti, salu koja prima 250 ljudi, U školi Kulturnog centra, dva sata nedjeljno, pored vjeronauke i folklora-običaja, djeca uče svoj jezik. Jedna od prostorija data je na upotrebu Radiju Inter-antena Bar. Sat vremena nedjeljno emituju program za iseljenike. Na programu su vijesti iz Crne Gore i Bara, kao i brojne druge informacije značajne za iseljeničku populaciju. Na čelu kluba nalzi se Upravni odbor, čiji je mandat godinu dana.

U Čikagu, članovi zajednice Barana žive udaljeni na 15-20 minuta vožnje. Posjećuju se, imaju svoje kafiće, osnovali su i fudbalski klub "Montenegro", koji se takmiči u Budweiser Ligi Čikaga u malom fudbalu. U klubu dominiraju iseljenici iz Mrkojevića, ali ih ima i iz drugih dijelova Bara. Ujedno, "Rumija" je vjerovatno jedan od najorganizovanih klubova iseljenika iz Crne Gore uopšte.

Klub iseljenika "Primorje" okuplja uglavnom ljude s područja Mrkojevića koji žive u Njujorku. Nastao je 2001. godine, i od tada kontinuirano radi na poboljšanju informisanosti, obrazovanja i organizovanju kulturno-sportskih aktivnosti. Prilikom osnivanja, klub je imao samo 32 člana, a danas je učlanjeno pedesetak porodica. Prostorije su na Staten Islandu, i mogu da prime oko 180 ljudi. Članovi kluba se sastaju svake subote, i uz pjesmu i druženje ostaju do jutarnjih sati. Nedjeljom se održavaju časovi folklora, a klub organizuje gostovanja estradnih umjetnika, kao i igranke i svadbe. Aktivan je i fudbalski klub "Primorje" koji se s uspjehom takmiči u Pl Gold diviziji Tab Ramos lige malog fudbala, a sa "Montenegrom" iz Čikaga organizuje tradicionalne fudbalske utakmice.

ŠIROM PLANETE: U Udruženju crnogorskih iseljenika Amerike čije je sjedište u San Francisku nalazi se značajan broj Barana. Isto tako, u San Hozeu u Kaliforniji grupa Barana osnovala je iseljeničko udurženje koje ima i svoj radio - Adriadomonte. U Njujorku funkcioniše još jedna grupa barskih iseljenika, koja prilozima pomaže rodni grad, a na čijem je čelu Vlatko Tomašević. 

Takođe, u Kanadi se nalazi brojna kolonija od nekoliko hiljada iseljenika iz Crne Gore. Veoma aktivno i sa dosta uspjeha, u Torontu djeluje Klub "Crnogorsko-kulturno društvo" sa nekoliko stotina članova, među kojima je značajan broj Barana. valjano funkcioniše i Crnogorsko-kanadsko društvo Britanske Kolumbije u kome zapaženo mjesto zauzima Baranka Luiza Zlatović.

Organizovanje dijaspore u evropskim zemljama, počelo je znatno kasnije nego u SAD. Naravno, blizina domovine i čvršći kontakti učinili su da je potreba za udruženjima bila manje izražena nego u Americi. Ipak, danas po Evropi djeluje nekoliko uspješnih udruženja koje su osnovali ili uglavnom čine Barani. U Nirnbergu već decenijama djeluje Društvo crnogorsako-franačkog prijateljstva "Framog", čiji je osnivač i utemeljivač Baranin Ljubo Dabović. Društvo je član Saveza crnogorskih asocijacija Njemačke čiji je predsjednik Vojo Vuksanović, iseljenik iz Bara.

U Parizu već više godina djeluje Crnogorska asocijacija, koju predvodi Ramo Mustafić, porijeklom iz Bara, a pored te djeluje još nekoliko neformalnih iseljeničkih organizacija koje okupljaju Barane. Priča o iseljenicima u Francuskoj nemoguća je bez spominjanja Zade Đurović, porijeklom iz Dobre Vode, koja je sa svojom organizacijom "Danube" donirala više od stotinu šlepera ljekova za potrebe u Baru i širom Crne Gore.

U Beču je već nekoiliko godina aktivan klub "Montenegro", u kojem je većina članova iz Bara, koji imaju i svoje prostorije u kojima se odvijaju kulturno-zabavne aktivnosti. U dalekoj Australiji već više od 12 godina postoji udruženje "Crnogorska etnička zajednica" koju predvodi Milo Iličković, takođe Baranin. Njeno sjedište je u Sidneju, ali još uvijek nije uspjela da objedini čitavu dijasporu iz Bara koja je rasuta u nekoliko manjih zajednica širom ovog kontitenta.

Treba spomenuti da se i u državama nastalim raspadom nekadašnje Jugoslavije, od Triglava do Đevđelije, nalazi značajan broj udruženja koja okupljaju iseljenike iz Crne Gore, među kojima je dosta Barana.